Najvažnije je u životu
biti sretan...tako kažu. Ali
ne kažu što je sreća?
Stanje svijesti? Životne prilike? Kao i smisao života, sreća je također
individualna stvar. I također, kao i smisao života, osobna stvar svakog pojedinca. Stoga
ne postoji univerzalna definicija sreće, ili kriteriji koji je ispunjavaju. No, ako ne možemo definirati sreću, ne znači da ju ne možemo pokušati barem donekle razumjeti. Iako se uglavnom vodimo emocijama, također smo ujedno i racionalna bića koja kroz nekakvu logiku i razum nalaze smisao, promatrajući svijet oko sebe. Kad je u pitanju sreća, primjetio sam jedno univerzalno pravilo koje vrijedi kod svakoga...a to je da je sreća impuls, reakcija na prvu loptu. Kada pitate nekoga da li je sretan, ako vam odmah
bez razmišljanja, na prvu, s velikim glupim osmijehom na licu kaže da jest, onda možete biti sigurni da zaista je sretan. Ali, ako se zamisli s pogledom u neku točku, ili u pod i krene s riječima „
Paaaa, jesam...“, onda možete biti sigurni da nije. Jer pitati nekoga da li je sretan je impulzivno pitanje, neodređeno, iznenadno pitanje, koje traži impulzivan odgovor, reakciju na prvu loptu, prvu asocijaciju. Dakle sreća nema zadane kriterije, rokove, ili ciljeve koje mora ostvariti, već jednostavno jest, ili nije.
No, kao što rekoh ranije, sreća je stvar
pojedine osobe, intima koju ta osoba čuva za sebe, jer sreća je u većini slučajeva vrlo
egoističan pojam. Svatko traži svoju sreću, netko u ljubavi, netko u obrazovanju, netko u
poslovnoj karijeri, pisanju, glazbi i slično. Svatko zna što ga čini sretnim i nastoji se ostvariti u tom svom odabiru. I pritom biti sretan. I koliko god sebično to zvučalo, nitko se na to neće buniti, usprotiviti, ili reći da radiš gluposti...jer svatko želi biti sretan. I svatko će to razumjeti. No sad dolazimo do drugog problema...kako biti sretan? Jer da je tako jednostavno, svi bi skakali od sreće po ulici ko čimpanze na kokainu. To je jedna od onih najtežih jednostavnih stvari na svijetu. Jer što je jednostavnije, to je sve teže i teže za dosegnuti. Roditelji samo žele da im djeca
budu sretna, što je
normalno i ništa čudno. Vlasnici tvrtki i poduzetnici samo žele poslovati s profitom, što je isto sasvim normalno i ništa čudno, jer žele biti uspješni, biti u mogućnosti zaposliti i plaćati svoje zaposlenike i naravno pritom zaraditi i za sebe. Građani žele državu na koju se mogu osloniti i biti sigurni da se brine o njima, što je također sasvim normalno, jer ako
plaćamo porez onda želimo imati državu koja radi za nas i u našu korist. Liječnici žele da svaki pacijent koji im dođe u ambulantu bude izliječen, što je također sasvim normalno i ništa čudno, jednako kao što će taj isti pacijent zatim, zdrav i prav, otići u lutriju i uplatiti listić za loto i nadati se ogromnom dobitku, što je također sasvim normalno i ništa čudno...pa zato i igra taj loto. Ali to su sve realna očekivanja ljudi koji su u svojoj biti, odgoju i načinu
razmišljanja...realni. Žive svoje živote, trude se i rade, bore...znaju da nije sve i da neće sve uvijek biti savršeno i idealno, jer život nije idealan. Osim ako niste
čimpanza na kokainu...onda je sve super i sve je za pet. Ljudi koji su realni razumiju da sreća nije metafizička vrijednost koja se nasumično dodjeljuje svakome po datumu rođenja, horoskopu, ili sretnoj zvijezdi, već rezultat vlastite borbe, jer za sreću se treba boriti, ona ne pada s neba.
Zato sreću
ne treba tražiti, već stvarati. Ljudi koji ju stalno traže su, ustvari,
najnesretniji, jer ju traže na krivim mjestima...neki u
alkoholu i drogama, jer bježe od stvarnosti, problema, životnih
neuspjeha i razočarenja, nemaju snage priznati sami sebi da su preslabi nosit se sa životom. Oni koji nisu toliko radikalni traže utjehu u šoping centrima, čim dobiju bilo kakvu lovu odmah ju spale u dućanima bezvrijedne robe. Uvale se u
nedozovljene minuse, pa kad im i kapne neka lova i budu nekoliko stotina kuna u plusu, odmah sjedaju u auto i pravac dućani, jer si mogu nešto smjesta kupiti i tako ugušiti savjest i gurnuti sve svoje probleme još dublje dolje. Jer su preslabi da se bore i riješe probleme koji ih muče, puno je lakše ignorirati ih i ugušiti savjest nekim bezvrijednim glupostima. Zbog toga kapitalizam i funkcionira kao sustav, jer šačica onih
superbogatih ljudi, koji razumiju mehanizam sustava, se bogate sve više i više upravo na račun takvih koji s prvim plusom na tekućem sjedaju u auto i trče u dućane, jer oni nikako ne kuže mehanizam tog istog sustava. Neki su opsjednuti zdravljem i čine sve i kupuju sve da pokušaju izbjeći starost i smrt...trate svoje dragocjeno vrijeme, energiju i trud da bi izbjegli nešto što je neizbježno. Drugi opet, pohode kladionice i ulože cijelu svoju plaću da bi ju udvostručili, misleći da će im novac donijeti sreću, jer su
preslabi priznat si da nemaju nikakvih drugih kvaliteta kao osoba, stoga se pokušavaju istaknuti u društvu s
hrpom novaca. Ljudi koji su u nesretnim brakovima, preslabi da pokušaju riješiti svoje probleme, počnu varati supružnike, jer je lakše pobjeći od problema nego ih riješiti...pa na kraju, nakon što im se brak neizbježno raspadne, završe u još nesretnijoj vezi. I sve kreće ponovno ispočetka. Još je mnogo drugih primjera ljudi koji bježe i govore kako jednostavno nemaju sreće u životu, krive horoskop, zvijezde i sudbinu za svoje probleme. Sad će neki od vas spomenuti ljude koji su, nažalost, rođeni s teškim bolestima, ili su kao djeca prozašli iz
problematičnih obitelji i doživjeli ozbiljne traume. Ali to su izolirani slučajevi, slučajevi ljudi koji nisu mogli birati, ili utjecati na svoju sudbinu i okolinu. Nažalost, ima puno i takvih primjera, no ja ovdje ne govorim o izoliranim slučajevima, već o prosječnim ljudima, prosječnih života. Ljudima koji su mogli i mogu i dalje utjecati na svoje živote. Jer oni nemaju ispriku za svoje probleme, dok izolirani slučajevi imaju potpuno opravdane razloge za svoju nesreću.
Promatrajući ljude koji su zaista istinski sretni, uvidio sam da svi oni žive
vrlo jednostavno. Mirno i jednostavno. I skromno, jer nemaju nekih
megalomanskih ambicija. Ne zamaraju se glupostima, imaju sasvim prosječne živote, poslove, plaće. Ne pate od skupe odjeće, satova, bijesnih auta, jahti i vila na moru. Ne zanima ih to. Imaju obitelj. Ne zamaraju se politikom, sport prate samo iz zabave i ne ulaze u dramatične rasprave i debate o tome koja je ekipa bolja i tko će što osvojiti. Jednostavno odu na posao svaki dan, dođu doma, odmore, bace oko na TV, predvečer sa ženom odu prošetati psa po naselju, ili prijepodne oboje sjednu na bicikl i odu skupa na tržnicu. Brinu se za djecu, odgajaju ih, nastoje da im djeca budu sretna...i to je manje-više sve. Žive jednostavno...i mirno. Znam da je teško živjeti jednostavno i mirno, pogotovo zato što živimo u takvim vremenima da je to skoro pa nemoguće...nažalost. Ni ja još ne znam kako se to točno može jednostavno živjeti, pokušavam, ali nisam ekspert. No, jednom sam čuo izreku koja bi možda mogla pomoći i objasniti sve... Loše se stvari zaboravljaju, a samo se lijepe stvari pamte u životu. Ima smisla, jer problema će uvijek biti, to je normalno, ljudi smo. Život je zapravo vrlo jednostavan, ali su ljudi ti koji ga kompliciraju do krajnih granica. Kao što sam život nije utopija, jer da jest ne bi imao nikakvog smisla. I to je poanta svega, da na kraju kada dođe do toga da ćemo svaki tren napustit ovaj svijet, da se prisjećamo samo lijepih stvari, jer to bi značilo da smo imali i lijep život. Ljudi pamte sitnice, kako ih je otac kao klince vodio na pecanje, kako su se s drugom djecom penjali na susjedovu višnju i toliko se prejeli da im je bilo muka. Sjećaju se svoje mature, diplome, kućnih ljubimaca, prve plaće, prve ljubavi, pa zatim mature svoje djece, diplome svoje djece, rođenja unučadi i tako dalje...valjda je to onda i sreća na kraju krajeva?
Zaključak na kraju? Ne znam...možda je ispravan, možda nije, to treba pitati jako puno ljudi da odluči, ali mislim da bi zaključak bio da moramo stvarati svoju sreću, a ne ju tražiti i čekati. Jer upravo je ta stalna potraga za srećom izvor sve naše nesreće, tuge i jada. Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
