Gornja galerija Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek po drugi puta predstavlja izložbu
Dražena Brkića, velikog zaljubljenika u strip i grafiku, koji ih je prošle godine počastio svojim vizualnim pričama ispričanim kroz grafičke otiske i stripovske kadrove. Otvorenje će se održati u
četvrtak, 12. studenog 2015. godine, u 18 sati.
Ovoga puta Dražen otvara vrata svoga intimnog svijeta kroz crteže koji su mu poslužili kao idejne skice za veliki likovni projekt koji je realizirao u Vodicama. Inspiriran portretima Jurja Dalmatinca sa šibenske katedrale, Dražen se odlučio za 72 portreta kojima predstavlja bogatstvo kulturoloških različitosti koje nastanjuju ili su nastanjivale Zemlju. Od Hrvata, Eskima, Meksikanca pa do Američkog Indijanca, svi ovi portreti posjeduju određene vizualne karakteristike koje je Dražen morao reducirati na plohe kako bi se još jednom izrazio svojim uobičajenim grafičkim stilom. Dakako, ovo nije lak posao pa je autoru trebalo tri godine kako bi svoje skice realizirao na zidu automobilskog parkirališta u Vodicama. Najzanimljiviji dio ovog vizualno-konceptualnog procesa odvijao se upravo na skicama. Ovdje pažljivo oko može iščitati mukotrpno istraživanje kojim je svaki portret pozorno promišljen kako bi mu se oduzela taman tolika količina linija i ploha da bi ga se likovno pojednostavilo, ali bez posljedica za jasnoću i prepoznatljivost.
Brojna lica među kojima neka lako prepoznajemo, a s nekima se prvi puta susrećemo, prodiru iz bjeline papira razlijevajući se po njegovoj površini svojim vizualnim identitetom i šarmom. Može se primijetiti kako su Draženovu pažnju najviše pridobila tradicionalna plemena zbog specifičnosti svojih lica i dekorativnih obilježja po kojima su karakteristična. Ukoliko ste do sada pratili rad Dražena Brkića i možda posjetili njegovu prošlogodišnju izložbu, mogli ste naučiti kako on ne bi predstavio svoje djelo ukoliko ono ne bi imalo neku pozadinsku priču. Ovoga puta on se bavi univerzalnom temom jednakosti u različitosti, temom koja se obraća čitavom čovječanstvu, a ima li univerzalnijeg jezika od vizualnog? Unatoč rasnoj, kulturološkoj, religijskoj i svakoj drugoj različitosti ovih sedamdeset i dvoje predstavnika čovječanstva, primijetite kako je autor svima pristupio na jednak način i realizirao ih jednakom likovnom tehnikom. Ovo nije nebitna slučajnost nego svjesna i promišljena namjera kojom progovara o ljudskom problemu etiketiranja, seciranja i dijeljenja života, prirode i svega što ona jest. Iako se čovjek egoistično voli prozivati dominantnom i inteligentnom vrstom spram svih drugih, njegov pogled na svijet otkriva usko i ograničeno shvaćanje kojim izdvaja sebe kao jedinku koja je u sukobu sa svime što smatra različitim od sebe. Od malih je nogu čovjek odgojen doživljavati svijet kroz etikete, simbolične i imaginarne ideje s kojima se poistovjećuje te postaje slijep za bilo kakav osjećaj povezanosti svega postojećeg u jednu umreženu cjelinu u kojoj bez cjeline nema ni zasebnog djelića. Mi postajemo otvoreni ovoj spoznaji tek kada se pomirimo s tim da ne znamo ni tko smo, ni što je život, bez etiketiranja. Draženovim riječima: „
...svi osjećamo sreću i tugu, svi osjećamo bol, svi patimo, svi žudimo, svi volimo, svi čeznemo, svi strahujemo, svi budni sanjarimo, svi zavidimo... svi želimo živjeti, svi umiremo, svi dišemo. Unatoč svemu, mnogi će reći da nemamo ništa zajedničko i tražiti stranca u drugima.“ Mi jesmo život, mi jesmo priroda. Ista energija života koja omogućuje naše postojanje u biti je sveukupnoga postojanja, a odvojenost je iluzorna predstava koju život igra sam sa sobom.
Nebitno
