Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku poziva na otvorenje izložbe "
Posveta olovci-Hommage to a pencil", Josip Vaništa, Davor Vrankić, Duje Medić i Adolf Waldinger(1843.-1904.) gost osječkog izložbenog postava u
četvrtak 15. listopada 2015. u 19 sati.
O izložbi
Izvorni postav u Studiju Moderne galerije kolovoza 2015. predstavio je tri slikara hrvatskog suvremenog slikarstva Josipa Vaništu, Davora Vrankića i Duju Medića. Smatrali smo kako tome postavu i ideji u osječkom izložbenom postavu možemo prikloniti veliku slikarsku osobnost pretprošlog stoljeća, Adolfa Waldingera (1843.-1904.) kome je olovka također bila primarni slikarski medij. Time smo ideji izložbe, autorima i njihovim djelima dodali jednu svevremensku i sadržajno novu dimenziju.
O djelima
Crteži olovkom trojice umjetnika predstavljeni na ovoj izložbi prikazuju brojne sličnosti u upo¬rabi medija, ali i razlike vezane za njihove poe¬tike.
Josipa Vaništu tako ćemo povezati s mini¬malizmom koji poništava formu, s određenom geometrijskom strogošću kojom konstruira prostore (Večernje očajanje), objekte (Pismo i olovka, Kalvarija) i lica (R. M. Rilke), ali ne da bi potvrdio njihovu prostornost, kako bi se očeki¬valo od geometrizirana crteža, nego više kako bi ih sveo na njihove vlastite obrise, na sjene onoga tvarnoga.
Davor Vrankić u radovima nastalima (tehnič¬kom) olovkom postiže bogatstvo različitih tek¬stura u nadrealnim prizorima interijera (Inthehousethereweretwoofus), arčimboldovskim figurama sazdanima od različitih predmeta ili materijala (Painters&Co) ili mrtvim prirodama (Les Cadeaux). Crtač uživa u stvaranju organ¬skih oblika koji tvore svijet izvan iskustva, bogat u svojem vitalističkom širenju i bujanju, koji je potpuna suprotnost minimalnoj poetici. Uz već spomenutu paralelu jednoga ciklusa s maniri¬stičkim umjetnikom Arcimboidom, može se reći da umjetnik teži nesputanom rastu oprostore¬noga ornamenta, pa čak i dramatici u osvjet¬ljenju i prostornom postavu (krevet u crtežu iz ciklusa lnthehousethereweretwoofus) ili u formama koje pokazuju pregršt nabora, izgu¬žvanih slojeva i nedefiniranih oblika (objekti iz ciklusa Les Cadeaux) što sve asocira na baroknu raskoš.
Najmlađi od ovoga trojca, Duje Medić, iskušava mogućnosti olovke u realnome svijetu, ali toliko približenom našemu oku, da možemo isto tako bez pogreške njegove crteže proglasiti apstrak-tnima: on, naime, prikazuje mikroskopski uve¬ćane uzorke predmeta iz svojega atelijera. Stvarni objekti svedeni su na svoj maleni detalj, lišeni predmetne odredivosti, a njihova je defIni¬cija označena samo naslovom.
Olovka je tankoćutan alat, idealan za ostvariva¬nje nenametljivih prijelaza između (spoznajno i prostorno) bliskoga i dalekoga, prepoznatljivoga inedeflniranoga. Vrankić se, osim s teksturama, poigrava i s tradicionalnim zakonima percepcije i prikazom prostornih odnosa, pa ponekad oštri¬jim crta objekt iza od onoga ispred (to je vid¬ljivo na cvijetu na jednom od izloženih crteža iz serije Les Cadeaux], što je usporedivo s Vaništi¬nim gubljenjem obrisnih linija u portretima, ili u pejzažu Vukomeričke gorice, koji s blago poviše¬nimočištem podsjeća na krajolike Ljube Babića. Unutar nekoliko horizontalnih linija različita područja na bregovima označena su laganim šrafIranjem ili prazninom kao skladno pretapa¬nje oblika u svjetlu (ovdje je nemoguće izbjeći prisjećanje na Pogled na savsku dolinu, umjetni¬kova duhovnoga srodnika Milana Steinera). Trag grafita naznačuje samo oblike prirodnih for¬macija, a tek blago pojačano djelovanje olovke dovoljno je za sugestiju sjene i dojma prostora. Na njegovu crtežu Cesta, nepravilan oblik zatva¬raju osjenčane plohe, a put koji se gubi na hori¬zontu i formalno i simbolički također označava neizvjesnost. (Feđa Gavrilović, u predgovoru kataloga)
Nebitno
