Dan i noć, toplo i hladno, sjeverni i južni pol, plima i oseka, plus i minus... Sve ima dvije krajnje točke,
dva ekstrema, sve ima svoj
jin i jang. Jedno bez drugog ne može, dan ne može bez noći, jer sve na ovome svijetu, svaki oblik života je
evolucijski razvijen tako da ima svoje dnevne i noćne aktivnosti i kada bi stalno bio sam dan, ili samo noć, sve bi se poremetilo i posljedice bi bile katastrofalne. Isto tako plus ne može
bez minusa, jer ako gledamo samo najjednostavniji strujni krug, bez jednog ili drugog, nema ni strujnog kruga. Čak i naša planeta duboko u sebi ima jezgru s vrlo
snažnim magnetskim poljem koje, dakako ima svoj sjeverni i južni pol.
Zapravo želim reći da je ključ svega na ovome svijetu, ne samo svijetu, već i cijeloj našoj galaksiji, pa i kozmosu, ravnoteža i umjerenost...zlatna sredina, kad postgineš to stanje „nule“, kad nisi ni gore, ni dolje, ni lijevo, ni desno, već točno u sredini na koordinati 0,0,0,0 (ako ćemo računati i četvrtu dimenziju), tada si postigao takozvani
„zen“, ili „nirvanu“, bar tako mislim. Nisam nikada još iskusio to stanje, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi kakav je osjećaj. No u svakom slučaju sve oko nas nam naslućuje da je tako. Svi planeti u našem sustavu imaju neutralan oblik, krug, koji zapravo ne definira ništa, vrte se oko svoje osi, opet u krug, svi zajedno se vrte
oko Sunca, opet krug, naravno i Sunce se vrti oko svoje osi...dakle sve je krug, zatvoreni sustav odnosa i veza, uzroka i posljedica, koji mogu funkcionirati savršeno, jedino ako su uravnoteženi.
Sve odlike prirode su prirodne, no onda se
umiješao čovjek i donio neke nove momente i odlike koje priroda ne poznaje. U prirodi
nema laži, nema licemjerja, nema apsurda, nema stanja koje se ne može objasniti. Kod čovjeka izgleda postoje samo
takva stanja, jer prirodna stanja kod čovjeka nazivamo vrlinama, kao iskrenost, odanost, dobrota, lijepo ponašanje, trud i rad. No, te vrline su danas jako rijetka pojava. Dok ona loša stanja nazivamo manama...laganje, nepoštenje, zloba, osvetoljubivost...a opće mane cijelog društva pokušavamo opravdati frazama kao apsurd, ili paradoks. No, mi ljudi smo ustvari najveći paradoks na ovome svijetu...znam, zvuči očajno patetično, ali nije tako jeftino i plastično. Flora i fauna funkcioniraju po sustavu ravnoteže i jedino mi ljudi narušavamo tu ravnotežu. Isto tako jedino smo mi ljudi u svojim potrebama užasno neumjereni. Lav neće nikad pojesti više nego što mu je potrebno, neće proždrijeti cijelu antilopu, iako nije nimalo gladan, samo zato jer je ima i jer je tu pred njim. Čovjek će to učiniti iz
sebičnosti, pohlepe, ili običnog straha.
Da li smo zaslužili da danas budemo tu gdje jesmo i da živimo ovako kako živimo? Apsolutno! Živimo u svijetu koji smo si sami stvorili, ignorirajući prirodu potpuno i gazeći ju na svakome koraku. Čovjeku je očito u genima da uništi samoga sebe, no prije toga ćemo uništiti sve oko sebe...i to je zapravo najveći paradoks ovog svijeta i nas samih. Jer čovjek je najsavršenija kreacija prirode, evolucija nas je učinila najboljima, priroda nas je učinila superiornima u odnosu na sve ostale oblike života na Zemlji, imamo govor, glazbu, umjetnost, tehnologiju, medicinu i znanost. I upravo u svemu tome se krije najbolja šala, najsmješniji crni humor ikad ispričan.
Paradoksalna istina, da smo mi ljudi najbolje, najpametnije i najuspješnije dijete koje je
Majka priroda rodila, najveći ponos i uspjeh prirode, ali isto tako dijete koje će tu istu Majku prirodu baciti na koljena i uništiti je. Jedan od najgorih zločina je ubiti vlastitu majku...mi to činimo svaki dan.
Tekst: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
