Početkom
devedesetih htjeli smo demokraciju, bijeg iz
„komunističkog mraka“, konačni razlaz s jednoumljem. Slavili smo politički
pluralizam i društveno višeglasje, slobodu općenito. A za tu krhku slobodu koja nije podrazumijevala samo slobodno
tržište, ono materijalno, već i stanje duha - slobodu izbora i govora, bili smo spremni tući se, ratovati, krvariti, na koncu i junački ginuti. Potom smo, početkom nultih mislili da je imamo i da smo pobijedili. Danas je očito da
nije bilo dovoljno samo reći da je izborena, jer vraćamo se na početak. Imamo strah od te izborene slobode, imamo loše pričvršćenu kulisu
demokracije i ponovno gomilu primjera koji govore da smo u zamci jednoumlja. Nitko nam formalno neće reći da nešto ne smijemo javno i slobodno reći. Ali, toliko je dokaza tomu da je bolje držati jezik za zubima. Zadnji je to iskusio varaždinski liječnik, psihijatar
Nenad Horvat.
U vrlom nam
Ustavu piše kako se svim građanima
„jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli“. No uvjerismo se vremenom da nije uvijek tako, da je Ustav nerijetko
knjižurak pun kojekakvih gnjavatorskih odredbi i da se na njega svako malo netko može nekažnjeno popišati. Posvuda su ustavi savršeni, u svima gotovo isto piše, pa opet nisu sve države jednake. Kod nas ni pred zakonom nisu svi jednaki, premda u našem nesretnom Ustavu i to stoji. Ovdje još živi duh pokojnog druga Tita i to ponajviše među onima koji ga najviše preziru. Ti najdosljednije drže do njegove čuvene maksime da se
„zakona ne treba držati ako pijan plota“. A gdje zakoni ne vrijede mnogo i gdje se mnogi ne mogu niti provesti, gdje je Ustav poput bajke iz lektire za niže razrede, imamo na djelu
samovlašće i rastuće jednoumlje. I opet smo daleko od ideala slobode za koje smo ne tako davno tukli se i ginuli.
Spomenutog doktora Horvata, dojučerašnjeg voditelja
Odjela za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, ovih je dana na turoban, kafkijanski način upoznala svekolika
hrvatska javnost, a nakon što se on orvelijanski sudario sa zidom sustava koji ima demokratsku fasadu i u kojem su pisanim zakonima tako često nadređeni oni skroz suprotni, nepisani. Taj se varaždinski psihijatar s priznatim iskustvom i u radu s bivšim barniteljima oboljelima od
PTSP-a, osjetio razjaren i gnjevan kada je u svome domu, izvan radnog vremena i podalje od svoga radnog mjesta, pročitao vijest o tome kako su ratni vojni invalidi, koji inače već dva mjeseca provjeduju pred
Ministarstvom branitelja, toga dana u povorci prošli Zagrebom odjeveni u crne odore s bijelim križem na prsima. Radilo se o predstavi kojom su željeli skrenuti pažnju na gorke sudbine svojih ratnih drugova koji su počinili samoubojstva. No, slike ali i riječi iz središta Zagreba tog su dana odaslale prilično zlokobne poruke.
„Kada mi dođemo na Markov trg, netko će otići...“, poručili su. Ljudi obučeni kao križarski ratnici koji usred bijela dana zaustavljaju promet središtem grada i ultimativno prijete vladi svjesno su odlučili poslati ratobornu i zastrašujuću poruku. Par dana ranije, jedan od predstavnika prosvjednika iz Savske i vanjski član saborskog Odbora za ratne veterane, Ilija Vučemilović, izrekao je nešto još strašnije:
„Imali smo krvavi Uskrs, ne daj Bog, nitko ne želi, krvavi Božić“. Iako rekavši
„ne daj Bog“, on je u javnost pustio nimalo prigušenu prijetnju krvavim scenarijem. Znamo li da su se tog
„krvavog Uskrsa“ 1991. godine na Plitvicama pobunjenici iz samoproglašene Srpske krajine u zasjedi dočekali hrvatske redarstvenike (prilikom čega je poginuo Josip Jović, službeno prva žrtva Domovinskog rata) i da je taj događaj otad uvijek nazivan terorističkim činom, nije li onda i poruka koju je sada izrekao jedan od predstavnika branitelja zapravo
teroristička prijetnja?
No, vratimo se doktoru Horvatu. On je zgromljen i izazvan viđenim na svom
Facebook profilu napisao kako je to
„domoljublje na četiri kotača... s pogonom na klerofašizam“. Grubo? Jest. Ali grube geste u pravilu izazivaju iste takve reakcije. Kada se Horvatov facebook-status ubrzo proširio, započela je njegova noćna mora. Psovke, uvrede, prijetnje, čak i smrću, njemu i njegovoj obitelji. Pod pritiskom reakcija na njegovu reakciju, par dana kasnije podnio je ostavku na mjesto voditelja Odjela psihijatrije u varaždinskoj bolnici. Iako je, kaže, odstupio svojevoljno, svjestan štete koju je svojim srditim komentarom na društvenoj mreži nanio ne samo svojoj obitelji već i svome poslodavcu, teško se otresti dojma da ga taj poslodavac nije kolegijalno potapšao po ramenu, doduše malo snažnije nego kada bi mu ranije iskazivao čast na profesionalnom radu, pogurnuvši ga tako ka
„moralnom činu“ ostavke. U intervjuima koje je poslije dao priznao je da je ozbiljno ustrašen.
Misleći da mu Ustav jamči
„slobodu mišljenja i izražavanja misli“ zaboravio je ono ondje nenapisano – da je tu slobodu najbolje prakticirati ne čak ni u svoja četiri zida (odakle putem društvenih mreža ionako sve iscuri van) već u sebi. To je idealna mjera današnje demokratske slobode: misli što hoćeš, ali ne naglas. Dok su mu sa svih strana stizale ostrašćene prijetnje (neki bi ga rascopali, drugi „samo“ ostavili gologa na Velebitu!) oglasio se njegov „poslodavac“, ravnatelj bolnice
Mladen Smoljanec. Njegovo objašnjenje Horvatovog slučaja forumulirano je baš onako u duhu Višinskog, državnog tužitelja u vrijeme staljinističkih čistki. „U petak je naš djelatnik, voditelj Odjela za psihijatriju Nenad Horvat, na jednoj društvenoj mreži iznio svoja stajališta o
braniteljima i braniteljskoj populaciji za koja smo, provjerom, ustanova i ja odlučili da nisu bila primjerena“, objasnio je ravnatelj.
Pa je nastavio u istom, višinskijevljevom duhu:
„Mi smo odlučili da je to postupak preko kojega se ne može prijeći i prihvatili smo njegovu ostavku na mjesto voditelja Odjela za psihijatriju. On ostaje zaposlenik bolnice. Bolnica je učinila što je mogla i morala. Ako neke institucije budu željele povesti kakav postupak, na to ne možemo utjecati. (...) Do sada nisam imamo nikakve informacije o sličnim istupima, a sada smo reagirali odmah čim smo saznali. Njemu je žao, kaje se zbog toga, ali riječi više ne može povući“. Smrdi li vam ovo na „sudove partije“? Vjerujete li da netko može reći kako je
„javna riječ dopuštena svima, ali da svatko ima odgovornost za nju“?
Podvucimo ono najstrašnije u priči: doktor Horvat nije nekog pacijenta
pogrešno liječio (čak naprotiv, hvale ga kao vrsnog stručnjaka), nije čak ni skrivio nečiju smrt,
nije financijski oštetio bolnicu niti uzimao mito, nije čak ni pogodovao nekome pri zaposlenju. Ne, on je kod kuće, izvan radnog vremena, kao privatna osoba, građanin Horvat, izrazio stav (doduše na prilično grub način ali već rekosmo da je i povod bio takav) o nečemu što je toga dana bila udarna vijest u državi! Njegov delikt je delikt mišljenja, onaj kojeg, kao i verbalnog, formalno više nema u zakonu. On je svoju Ustavom zajamčenu slobodu mišljenja izrazio „nepodobnom“ mišlju. Ako ovo nije
komunizam/fašizam na djelu, onda ne znam što bi bilo?! U stilu: naš drug je, eto, malo zastranio pa smo ga ohrabrili u njegovoj svojevoljnoj (!) odluci da odstupi. Jedina blagodat ove naše demo(n)kracije jest što više nema Golog otoka (iako mnogi za njim žale, ponajviše oni koji najglasnije mrze one koji su tamošnju kaznionicu osnovali i njome upravljali) pa se, eto, drug Horvat može sam preodgojiti. A preodgoj se danas sastoji u tome da se pokrije ušima i, kako bi rekli Zagorci, čkomi (Horvat je već ugasio svoj profil na Fejsu) ili da ode van iz Hrvatske.
Imamo neformalni delikt mišljenja.
Šuti i trpi! Svoje stavove, ako su politički čupavi za okruženje u kojem živiš i radiš - zadrži za sebe. Isto dođe i ako si „peder“, crnac, Srbin, ikakav drugačiji...
Koliko god da si stručan i profesionalan, ne vrijedi ti ako usto nisi šutljiv, pogrbljen i klimoglav. Prilagodljiv i podoban. Je li to ona sloboda kojoj smo kao sužnji toliko u pola glasa ili u sebi pjevali, a koja nam sada, bez imalo sluha, urla na uho? Ili je to bezumlje novog jednoumlja? Je li ovo puzajući (klero)fašizam na djelu? Ili možda kotrljajući?
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
