Gost emisije
„Nedjeljom u dva“ HRT-a bio je
Marijan Gubina. Kao dijete proveo je
260 dana u zarobljeništvu u selu u blizini
Vukovara, o čemu je napisao i knjigu naslovljenu "
260 dana" koja je nedavno doživjela i
kazališnu premijeru na
Noćnoj sceni osječkog HNK.
U gostovanju kod
Stankovića Marijan je podijelio svoju tragičnu priču s gledateljima prisjetivši se svoje tragedije i objasnivši kako to da danas
nikoga ne mrzi već se zauzima za suživot i suradnju među različitim narodima.
Marijan se prisjetio
napada na policijsku postaju u Dalju 1. kolovoza 1991. godine.
"1. kolovoza 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi... Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava danas osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: 'Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta'. I tu je krenula naša tragedija".
Marijan, tada
10-godišnjak, i njegov otac završili su u zatočeništvu i bili su
prisiljeni raditi kao privatni robovi srpskim obiteljima. Među zaduženjima koja su imali bilo je i prikupljanje mrtvih tijela koja su agresori zatim
palili.
Jednom prilikom su ga njegovi vršnjaci, koji su ga držali u zatočeništvu,
pretukli. Bio je gotovo
klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja, no kada se Marijan probudio, liječnici su shvatili da se radi o hrvatskom dječaku.
"Ne mogu ja liječiti ustašu", bila je burna reakcija liječnice kod koje su ga odveli. Marijana su
izbacili iz bolnice ali ga je spasio jedan Srbin.
"Jedan gospodin me prebacio preko štange od bicikla i tako me tih sedam kilometara dovezao do kuće", priča Marijan.
Obitelj je u jednom trenutku
pokušala pobjeći. No zalutali su i u Boboti, vjerujući da su naišli na
hrvatsku vojsku, nabasali na četnike. Jedva su izvukli
živu glavu, a potom su vraćeni natrag.
Najstariju sestru silovali su pred očima cijele obitelji.
"Često me pitaju što je bilo najteže. Najteže je bilo gledati članove obitelji kako ih muče. Najteže od svega bilo je gledati sestrino silovanje. Danas imam djecu i ne mogu niti pomisliti da ne mogu zaštititi svoje dijete", kaže Marijan. Dvoje zločinaca koji su
silovali njegovu sestru prije godinu i pol dana osuđeni su na
12,5 godina zatvora. Treći je i dalje u bijegu, u Danskoj. U tijeku je postupak za njegovo izručenje.
Gubina se prisjetio i kako su se
patnje njegove obitelji nastavile i nakon što su pušteni iz zatočeništva. Najstarija sestra ostala je, kako kaže, "u rukama zla" ukupno 18 mjeseci.
"Nekorektno bi bilo reći da je ostala u rukama Srba. To su bili Srbi u koje je ušlo zlo. Treba staviti poseban naglasak na tu podjelu, jer to je jedina ispravna podjela: na dobro i na zlo", naglašava Marijan.
Ni nakon što su došli u Osijek tragedije
nisu prestale, Marijanov otac pridružio se Hrvatskoj vojsci, no ubrzo je
poginuo na bojištu. Marijan je oca izgubio kada je imao 11 godina, a godinu dana nakon oca, mlađu sestru udario je auto i
preminula mu je na rukama. Na Marijana je to jako djelovalo.
"S 14 godina sam završio na ulici. Spavao sam po parkovima, provaljivao u podrume da bi imao gdje prespavati...", priča Marijan. Marijan ima dijagnosticiran
PTSP i dva puta se pokušao ubiti.
No, nakon svih patnji kroz koje je prošao, Marijan se uspio vratiti
normalnom životu. Kroz svoj humanitarni i aktivistički rad i predavanja koja drži po školama, Marijan se često susreće s djecom i tinejdžerima srpske nacionalnosti.
"Prvo predavanje u školi sam odradio u mjestu Dalj, gdje postoje miješani učenici, srpske i hrvatske nacionalnosti. Postoje ti podijeljeni razredi, a to je jedan od velikih problema. Inzistirao sam da na predavanju budu prisutna srpska i hrvatska djeca. Jedna od stvari koje sam im rekao jeste da se ne stide pokazati ljubav. Ja danas ne mogu reći ocu ili mlađoj sestri da ih volim. Nije sramota pokazati ljubav. Zanemarite ove nametnute priče, gay ili ne gay... Ako ja vama kažem da vas volim, mediji će pisati da imam neke sklonosti prema vama. Pokušavam ih osloboditi tih gluposti, kažem im da je moj stav da usprkos prođenoj kalvariji ne generaliziram, ne osuđujem i ne mrzim. I tu sam detektirao jedan ozbiljan problem, potvrdila se ta moja teza da su srpska djeca koja žive na bivšim okupiranim područjima izrazito velike žrtve zato što im je nametnut teret krivnje. Kad vam dođe dijete od 12, 13 ili 14 godina i pita vas 'Čika Marijane, zar vi stvarno nas ne mrzite?' ili vam kaže 'Čika Marijane, nije moj otac radio što je radio moj stric', vi vidite koliki teret ta djeca nose. Pa tko smo mi da možemo biti pasivni na taj problem? To je cijela populacija iz koje dobivamo dvije skupine: jednu koja postaje krajnje asocijalna i drugu koja mrzi sve što počinje sa 'H'. Što će se dogoditi za 10-20 godina? Oni će biti teroristi koji će zagovarati različite ideologije, mrzit će Hrvate, a mi ćemo ih sve osuditi. Ali što je uzrok tome, tko je kriv za to? Ja se osjećam odgovornim, ako znam, a ništa ne radim", upozorava Marijan.
Za hrvatsko društvo danas Marijan tvrdi da živi
"nasilnim stilom života" i boji se da nas u bliskoj budućnosti čeka novi rat.
"Neupitno je da je naš stil života nasilje. To je nešto što nas opisuje. Možemo bacati problem pod tepih, u tom smo majstori, ali činjenica je da nam je stil života nasilje. Ja nisam završio fakultet, dijete sam sa sela i stvari vidim vrlo jasno zato što ih želim vidjeti. Ovim stilom života, uopće nije upitno da li će biti novog rata. Bit će sigurno rata i sigurno će Hrvati biti agresori. Često me pitaju prema kome, kao da sam ja Baba Vanga pa nešto vidim u kavi. Pa izmanipulirat će nas kako već gospodarskoj politici bude odgovaralo u tom trenutku. Možda prema BiH, možda prema Srbiji, neće sigurno prema Japanu, predaleko su. Ali će nas opet izmanipulirati. Jer su dva ključna problema: ne razmšljamo i živimo taj nasilnički stil života", rekao je Marijan.
Prokomentirao je i današnju obljetnicu
pada Vukovara, koja se i ove godine koristi u
dnevnopolitičke svrhe.
"Vukovar je najtragičnija priča koja se dešava u Hrvatskoj. Postoji tu u Škabrnja, niz drugih gradova, mjesta, gdje su stradali Hrvati i Srbi, ljudi su stradali. I onda imamo stalno taj problem oko Vukovara. Činjenica je da na posebnom mjestu, gdje svi zaslužuju poštovanje, se otvara prostor zločestoći i tu se događaju manipulacije. U Vukovar treba ići s otvorenim srcem, odati počast svim žrtvama rata. Tu treba biti jedna kolona, sramota je da se tim ljudima ne oda dostojna počast. Od 365 dana, barem par dana možemo si dozvoliti da ne koristimo branitelje, da žrtve ne postanu ponovo žrtve. Moj apel svima je da zapale svijeću na svom prozoru, a oni koji mogu iz Hrvatske i inozemstva, da dođu u Vukovar. Da pokažemo što rat jeste", kaže Marijan.
Tekst: M.M./Osijek031.com
Nebitno
Muško
