Uđosmo u žrvanj
referendumskih inicijativa. Tek što je jedna okončala, ona o preferencijalnom
glasovanju, a nedugo prije nje i ona o
outsourcingu, evo nam od ovog vikenda i nove: inicijativa nazvana
"Ne damo naše autoceste" koja je udružila sve sindikalne središnjice i neke udruge civilnog društva u iduća dva tjedna prikupljat će potpise za raspisivanje referenduma protiv davanja autocesta u koncesiju.
"Jeste li da se referendumom donese slijedeći zakon o izmjenama zakona o cestama prema kojem su izgrađene autoceste strateški interes Republike Hrvatske i zabranjeno ih je davati pod koncesiju za javne usluge" – pitanje je kojim ta inicijativa
traži potpise građana.
Riječ je o onoj famoznoj monetizaciji koju gura
Vlada Zorana Milanovića s namjerom da sve autoceste izuzev onih koje su već dane u koncesiju (
Rijeka-Zagreb, Zagreb-Macelj) dodijeli koncesionaru, vjerojatno stranom, na rok
od 35 do 40 godina, a za jednokratnu naknadu u iznosu još uvijek rastezljivom između
18 i 24 milijarde kuna te uz uvjet da najviše pet godina
neće otpuštati djelatnike
Hrvatskih autocesta niti podizati cestarinu u omjeru većem od godišnje stope inflacije umanjene za jedan posto. Sve to je već duže vrijeme znano, otkako je, naime, u ljeto prošle godine po prvi puta iz
Banskih dvora poput zmije izmilila ta famozna i mnogima još uvijek nejasna riječ – monetizacija, a koja nije ništa drugo nego koncesija za javne usluge.
Protivnicima monetizacije ona je ravna veleizdaji, jer bismo, kažu, time dali, odnosno
(ras)prodali javno dobro od strateškog nacionalnog interesa. Zatim bi, kažu protivnici monetizacije, po
"veleizdajničkoj" špranci na red došle šume, vode i ostali strateški resursi... Bio bi to drugi i vjerojatno završni čin pretvorbeno-privatizacijske pljačke u Hrvata.
U Vladi, naravno, govore drugačije nastojeći uvjeriti građane u fatalnu neminovnost ovog poteza. Čak i ne skrivaju da je to potez očajnika. Država je na rubu
bankrota i nema novaca za servisiranje javnog duga, a zbog kojeg nam Europska komisija dahće za vratom sa svojim mastriškim fiskalnim kriterijima. Trebali bi, dakle, iznajmiti ono što smo tek nedavno, s golemim zanosom, u izgradili vjerujući da će dati infrastrukturni smisao zahuktalom gospodarstvu. (Druga je priča što smo naknadno saznali kako su nas naši neimari pritom višestruko
"farbali" baš kao one silne tunele na Dalmatini!)
No, zahuktalom gospodarstvu ni traga ni glasa, a s time ni mnogo infrastrukturnog smisla pustih
kilometara autocesta. Njih smo nadobudno (i skupo) izgradili, ali industriju nismo digli na noge. Danas tako imamo divnih autocesta poput
Dalmatine i Slavonike koje služe svrsi tek sporadično, gotovo na razini ekscesa. Dalmatina nekoliko tjedana, odnosno vikenda tijekom ljeta. Slavonika čak ni to.
Naravno, autoceste su građene u svrhu
dugoročnog razvoja i valjda je trebalo biti strpljiv. No, nevolja je takva da u Vladi
ne vide drugog izlaza osim onog požarnog nad kojim piše
"monetizacija". Tamo će reći da su bivše HDZ-ove vlade nagomilale silne kredite za izgradnju potrebnih i nepotrebnih kilometara vrhunskog asfalta, a koji su počeli stizati na
naplatu u krajnje dramatičnim okolnostima potpunog
gospodarskog potonuća. Zato resorni ministar
Hajdaš Dončić i kuka da se došlo do zida i da davanje autocesta u koncesiju nema alternative ako se buduće naraštaje želi koliko-toliko rasteretiti nagomilanih
dugova i kredita.
S druge strane, inicijatori referenduma i protivnici monetizacije na čelu s čelnikom cestarskog sindikata
Mijatom Stanićem tvrde kako se
zaboravlja da su autoceste građene kao razvojni, a ne komercijalni projekt u kakav se sada pokuašavaju pretvoriti. On i oni nude i rješenje koje glasi:
"reprogramiranje dugova ili prodaja obveznica hrvatskim građanima, ili mirovinskim fondovima pri čemu bi autoceste ostale u domaćim rukama, a namaknulo bi se sredstva za rješavanje postojećih dugovanja". Uza to se s pravom pitaju zašto bi u koncesiju dali nešto što svake godine ipak
donosi dobit. Izračunali su kako bi eventualni koncesionar kroz tih četrdesetak godina zaradio na unajmljenim autocestama bar četverostruko više (oko
80 milijardi kuna) nego što bi Hrvatska jednokratno dobila. S tim da joj taj
"sitniš" ne bi bio ni dovoljan da zatvori HAC-ove kredite zbog kojih se u Banskim dvorima i izbistrila ideja o monetizaciji, kamoli riješili problemi javnog duga. Bio bi to svojevrsni davljenikov predah, nakratko izranjanje iz mulja.
Ne samo da bi monetizacija autocesta bila potez
očajnika - dati nešto najvrednije što imaš da bi odgodio agoniju; to je i potez nemoćnih i nesposobnih. Zar se baš ništa drugo ne može učiniti da se autoceste zadrže, iskoriste, oplode? Neće njih nitko odnijeti u koferima, kako je to građanima popovao Slavko Linić dok je bio ministar financija. I neće! Bit će ovdje, pred nosom nam i pod kotačima ali će njihov prinos ubirati netko drugi. Novce koje dobijemo potrošit ćemo – jučer! Za dvije-tri godine nećemo se
ni sjećati da smo ih imali, a iskustvo kaže da će nas neka nova vlada nanovo zadužiti do grla. A za trideset-četrdeset godina... pitanje je hoćemo li se (naša djeca i djeca naše djece) uopće
voziti automobilima.
Mahnito smo gradili autoceste, u kilometrima ih imamo skoro
najviše po glavi stanovnika u svijetu, a u međuvremenu nismo učinili skoro ništa (pokrenuli industriju, produljili turističku sezonu...) kako bi poslužile onome zbog čega su u svom punom građevinarskom sjaju stvorene. Poslužile su tek nekim domaćim drumskim razbojnicima koji su na njima
omastili brkove.
Na kraju mi, kao metafora tog
tragičnog bespuća unatoč svim (auto)putevima, na pamet pada Slavonika sa svom svojom silom nadvožnjaka i odmorišta i skoro pa djevičanski netaknutim asfaltom. Istina, ona je dio većeg i značajnijeg cestovnog koridora koji se u raznim državama i u raznim etapama još gradi bez jasne vizije kada bi mogao biti dovršen. Slavonika je trebala
pripomoći da Osijek ne bude prometno, ali i gospodarsko i svakojako drugo slijepo crijevo države, da bi i sama, autocesta, postala poput tog slijepog crijeva.
Nije stvar samo u zagovoru damo li ili ne damo naše autoceste. Stvar je, prije svega, u tome da mi ne znamo naše autoceste. Ne znamo što bi s njima.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Cacan/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
