Biblioteke poznatih: Vitomira Lončar

Vitomira Lončar poznata je glumica, kazališna producentica, teatrologinja, direktorica kazališta Mala scena, izvršna producentica nekoliko festivala, docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, blogerica, kolumnistica, spisateljica… Uz brojna zanimanja i dnevne obaveze, ova svestrana umjetnica, znatnu energiju ulaže u borbu za ravnopravnost javne i nezavisne kulture. Đelo od Gisko, sa ženom brojnih uspješnih karijera, razgovora o budućnosti "Male scene", o kulturnoj politici i osobnoj borbi za pravdu, ali i o knjigama koje glumica piše, čita i uz koje uživa.



Jedna ste od začetnica nezavisne scene u Hrvatskoj. Kakva je danas, u odnosu na početke "Male scene", situacija s nezavisnim kazalištima? Kakva je budućnost kazališta "Mala scena"?

Kada smo 1986. godine započinjali raditi na neovisnoj sceni situacija je bila sasvim različita od ove koja je danas. Formalno-pravno u kazališnom području bili su registrirani samo Teatar u gostima i Histrioni. Zakonska regulativa bila je nejasna i nedorečena, civilno društvo nije bilo ni u povojima. Jednom riječju, radili smo u nekom zrakopraznom prostoru. Danas je situacija mnogo bolja, registrirano je na neovisnoj sceni nekoliko stotina organizacija, od čega u području kazališta preko stotinu. Ono što je izazov za sve nas s neovisne scene jest što nas, premda često ostvarujemo iznimne rezultate, sustav uglavnom ne prepoznaje. I dalje je sve okrenuto prema javnom sektoru. Na socijalistički kazališni sistem samo smo dodali nove vrste organizacija, ali to nije promijenilo paradigmu. U tome je cijeli problem. Kazalište, i javno i privatno, čini PROGRAM. Ocjenjivati se treba program. Ako je progam izvrstan, ako donosi novu kvalitetu, onda je svejedno kakva je registracija. Ili bi barem tako trebalo biti.

Budućnost "Male scene"... Muž i ja smo već za ovo četverogodišnje razdoblje imali izlaznu strategiju i željeli smo je prepustiti mladima, no, taj nam plan nije uspio. Uskoro ćemo ponovno morati razgovarati o tome. Kako da kazalište preživi bez nas, još ne znamo. Kome ga dati, kako napraviti promjenu, a da ne zatvorio kazalište, da temeljne vrijednosti koje smo stvorili ostanu, a da neki novi mladi ljudi donesu novu estetiku. To su pitanja s kojima ćemo se uskoro morati ponovno suočiti.

Kazalište "Mala scena" imalo je 103 premijere!? O kojem se razdoblju radi i koliko se energije treba uložiti da se takav zavidan broj premijera ostvari?

Imali smo 103 premijere od one prve koja se održala 1. srpnja 1986. godine. No, premda smo već tada počeli raditi svoje kazalište, datum koji uzimamo kao početni jest kad smo otvorili prostor na adresi Medveščak 2, a to je bilo 6. prosinca 1989. godine. Sada slavimo 25 godina.

Uvijek govorim da je jednostavno napraviti jednu, dvije, pa i tri premijere. No, održavati tolike godine repertoar, za to je potrebna velika energija, mnogo strpljenja, živaca, tolerancije, snalažljivosti, a i znanja. Ne, nije jednostavno.

Sjećamo se problematičnih situacija u Splitu, Zagrebu, sada su aktualizirani Osijek, Varaždin … U svojoj knjizi "Kazališna tranzicija u Hrvatskoj" govorite o kazališnom zakonodavstvu. Koje su bile Vaše sugestije u izmjenama Zakona o kazalištu, jesu li prihvaćene?

Cijelo zadnje poglavlje moga doktorata, koji je zapravo knjiga "Kazališna tranzicija u Hrvatskoj", posvećeno je – promjeni u hrvatskom kazalištu. Sugestija ima mnogo i kratkoročnih i dugoročnih, ali nije bilo interesa da se moji prijedlozi dalje razvijaju. Ministrica kulture, koja je bila predsjednica povjerenstva na obrani mog doktorata, nije smatrala da bih ja mogla biti korisna u stvaranju okvira za promjenu našeg kazališnog sustava. Sve je napisano. Kada dođe vrijeme za promjene, ja ću uvijek biti spremna raditi za opće dobro. Ova Vlada nije ta koja će išta napraviti u kulturi. Potpuno su se diskreditirali, nemaju ni znanja, a ni snage napraviti nužne promjene. Mislim da nikada nismo imali nekompetentniji sastav Ministarstva kulture. Nikada.

Zbog javnog djelovanja dogodio se i niz napada na Vas, pa čak i nekoliko obavijesnih razgovor na policiji. O sadržaju tih razgovora nećemo razgovarati, ali me zanima koliko je teško uslijed tih stresnih razdoblja zadržati osobne kreativne sposobnosti i poslovnu usredotočenost?

Pa teško vam je u početku kada znate da niste kriminalac, a tretiraju vas kao da jeste. Nije jednostavno kada vam policija dolazi na kućna vrata u večernjim satima, kada vam inspektori sa značkama hodaju kazalištem i pregledavaju svaki dokument "od stoljeća sedmog". No, od prvog sam dana znala da mi nemaju što pronaći jer moje je cjelokupno poslovanje u skladu s pozitivnim zakonima naše zemlje. Mislim da su hajku na mene započeli ne bi li me zastrašili. Prevarili su se. Ja nisam takva osoba. Često sam u životu imala problema baš zato što mi je osjećaj straha stran.

S koncentracijom nemam problema, lako se prebacujem s posla na posao, ono što se danas zove "multitasking" meni je jako blizak način rada tako da mi se fokus, premda je situacija bila složena, nikada nije izgubio. Uvijek sam imala svoje prioritete i držala sam ih se.

Tjeraju li Vas sadašnja zbivanja u kulturi na aktivniji politički angažman?

Politikom se nikada nisam bavila, a vjerujem da ni neću. Da, bavim se kulturnom politikom. A bavit ću se i dalje. Aktivna sam na tom području i neću odustajati. Dokle god bude zdravlja.

Danas najviše djelujete kao kazališna i znanstvena djelatnica?! Pomišljate li na aktivnije voditeljske i glumačke angažmane?

Gluma, voditeljski poslovi, pozornica u bilo kojem obliku, film, TV, sve je to moja prošlost. Sve je to život koji je iza mene i nemam baš nikakve volje ni potrebe baviti se time. S tim je gotovo. Taj život Vitomire Lončar ne postoji. Ne, ne vidim se na sceni.

Ipak, mnogi Vas prepoznaju pod nadimkom Bucka iz emisije "Malavizija". Voditeljski su dani iza Vas, ali nadimak živi i dalje?!

Ne, nadimak je bio PRIJE. Naime, Bucka su me zvali od djetinjstva. Kako sam u dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih bila s Ivicom Zadrom i Darkom Janešom, a nakon toga smo skupa i studirali, došavši na televiziju oni su taj moj nadimak prenijeli na ekrane. I tako je to ljudima ostalo upisano. Ja sebe ne doživljavam kao Bucku. Već valjda 30, 35 godina. Moja me okolina tako ne zove, ali nepoznati ljudi još uvijek. Lijepo je to, da smo im tako duboko ostali u sjećanju.

Javno progovarate o svojoj bolesti, često ističete da je edukaciju i razgovor najbolje koristiti u borbi s predrasudama vezanim uz epilepsiju. No, ne smije se zaboraviti da je Vaša bitka s bolešću, koliko javna, toliko i privatna. Kako je bilo suočiti se s iznenadnom dijagnozom, imate li savjete za osobe s istim problemima? Knjigu za preporučiti?

Nikada nije jednostavno mijenjati život, a moj se zadnji put naglo promijenio kada sam imala 44 godine. Ne, nije bilo lako. Bilo je teško i bolno i ponekad beznadno. No, mene nisu «izvukle» knjige koje govore o temama koje su me zaokupljale oko bolesti. Najviše su mi pomogle znanstvene knjige, stručna literatura. Nakon spoznaje da je za mene život koji sam poznavala gotov, okrenula sam se k učenju, k znanosti. Upisala sam doktorat i učila i učila. A jedina knjiga koja mi je u tom razdoblju bila korisna, a nije bila znanstvena, jest "Mudrost menopauze" Christiane Northrup.

Unatoč svemu, i dalje neustrašivo i uspješno pišete, stvarate, poslujete… Što Vas motivira, pripremate li nam novu knjigu, predstavu … ?

Stalno pripremam/produciram nove predstave, vodim kazalište, predajem na Muzičkoj akademiji, a trenutačno sam i ponovno polaznica jedne edukacije. Naime, lani sam na e-learning akademiji dobila certifikat e-learning tutora, a ove sam godine upisala edukaciju za "course designera". Prošle sam godine dobila nagradu Maslačak znanja koja je uključivala i poklon bon za jednu edukaciju pa sam, eto, ponovno u školi. Ovogodišnja edukacija traje 17 tjedana i prilično je naporna. Ima mnogo literature, samostalnog rada, komunikacije... Stalno pišem Slamku spasa, a radim i na novoj knjizi. Što me motivira? Želja za novim znanjima, želja za promjenom na bolje, želja da svom djetetu ostavim bolji svijet od ovoga u kojem živimo.

Vaše tekstove možemo čitati i na blogu "Slamka spasa". Kako je došlo do pokretanja bloga, o čemu pišete, čuju li se poruke dovoljno daleko?!

Blog Slamka spasa nastao je bez nekog posebnog plana, igrom slučaja, a pretvorio se u vrlo jako sredstvo djelovanja. Mislim da se poruke Slamke čuju svakim danom sve dalje. Da nije tako, ne bi me privodila policija i ne bi mi pokušali zatvoriti kazalište.

Postavljene predstave na daskama kazališta "Mala scena" često su pripremane prema predlošku književnih djela. Kako je surađivati s piscima, koliko je teško ili lako namirisati dobru priču, a koja se opet kvalitetno može prenijeti publici?

Što se repertoara tiče u našem kazalištu, za taj je dio posla zadužen moj suprug, Ivica Šimić, koji je i umjetnički direktor kazališta. S piscima dobro surađujem, nemam nikakvih problema, a mislim ni oni sa mnom, ha, ha! Mi imamo svoju strategiju djelovanja i znamo što nas zanima: dijete danas i ovdje i izazovi odrastanja. Dakle, ako priča koja se nudi ili tema koju želimo obraditi ima poveznice s našim osnovnim strategijama, to je naš potencijalni predložak. Nakon toga odabiremo tim. Puno pratimo rad mladih ljudi i odabiremo predloške i suradnike prema spoznajama koje svakodnevno skupljamo. Uronjeni smo u našu kazališnu situaciju i mislim da imam dobar pregled svega što se događa.

Djelujete u kulturi već dugi niz godina. Za kraj našeg razgovora otkrijte nam koje knjige možemo pronaći u Vašoj privatnoj biblioteci? Što Vas zanima, koje knjige kupujete, skupljate? Omiljeni domaći i strani pisci?

Ponovno vas moram razočarati: najviše knjiga u mojoj biblioteci – stručne su knjige koje se bave kulturnim politikama, poslovanjem, marketingom i menadžmentom u kulturi. Također imam i više knjiga kojima se često vraćam, a tu su i nezaobilazne drame na engleskom kojih sam pasionirani sakupljač. Trenutačno čitam usporedno dvije knjige: Naomi Klein DOKTRINA ŠOKA i Fareed Zakaria SVIJET NAKON AMERIKE. Volim Hanifa Kureishija, Toma Stopparda, Davida Harea. Od naših autora volim Ferića (divan mu je Kalendar Maya!), a od svojih stručnih knjiga najviše volim radove Dragana Klaića, zatim tu su knjige koje su mi stalno na stolu kao što je Edward Said ORIJENTALIZAM ili Will Kymlicka MULTIKULTURALNO GRAĐANSTVO. Ponekat pročitam i neku «žensku» knjigu, ali nekako, nije to moj "cup of tea". Također, pročitam i knjige za koje znam da se moraju pročitati jer spadaju u opću kulturu, ali češće sam zaokupljena "svojim temama". Da, ima još jedna osobita knjiga koju volim, a to je DUNAV, Claudija Magrisa. Volim kupovati knjige premda ih više nemam gdje držati i to mi je postalo noćna mora.



Vitomira Lončar u svojim tekstovima britko, znalački i otvoreno govori o nezaustavljivom urušavanju kazališnog i kulturnog sustava, neovisnoj kazališnoj sceni, problemima samostalnih umjetnika, bavi se festivalima, angažmanima glumaca u sapunicama te ostalim izazovima s kojima se susreće hrvatsko kazalište u ovo tranzicijsko vrijeme. Naslove "Slamka spasa", prvi i drugi dio, kao i teatrološko istraživanje pravne regulative "Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti" možete pronaći na policama Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek.



Tekst: Srđan Lukačević
Fotografija: Julio Frangen & Irena Sinković