U
Domu HDLU-a (Galeriji Kazamat) u Tvrđi u petak
10. studenog 2006. slijedi otvaranje
samostalne izložbe Petra Barišića pod nazivom
"Složenice".
Galerija je otvorena svakog radnog dana
od 17 do 20 sati.
Izložba i katalog realizirani su u suradnji
Galerije Kazamat Osijek s
Galerijom Bukovac Cavtat,
Galerija Sv. Krševan Šibenik,
Gradski muzej Bjelovar,
Gradski muzej Karlovac,
Gradski muzej Vukovar,
Multimedijski centar Luka – Pula i POUZ –
Pučko otvoreno učilište Zagreb.
Više o autoru i samoj izložbi...
Petar Barišić rođen je 7. listopada 1954. u Vrlici, gdje je pohađao osnovnu školu. Školu za primjenjenu umjetnost završio je 1973. u Splitu, a Akademiju likovnih umjetnosti u kiparskoj klasi prof. Ivana sabolića 1978. u Zagrebu. Od 1978. do 1981. bio je suradnik majtorske radionice prof. Frane Kršinića. Živi i radi u Zagrebu. Docent je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 2002.
Iz predgovor u katalogu izložbe, autor Mladen Lučić...
Devedesete su u umjetničkom radu Petra Barišića donijele značajnu promjenu. Izložbe Kazimira Maljeviča i ukrajinske avangarde postavljene u zagrebačkom muzeju suvremene umjetnosti 1990. Godine, imale su značajnu ulogu u budućim razmišljanjima i umjetničkim kolebanjima ovog autora, te je on uskoro pribjegao stanovitom redukcionizmu i elementarnosti u svom autorskom stvaralaštvu. Taj obrat za mnoge bio je neočekivan, premda je bio potpuno logičan. Nakon serije kasetiranih polumobilnih skulptura kojima je, što se kasnije uspostavilo, završio svoj organički niz, trebao je krenuti s nečim drukčijim. Međutim, te skulpture bile su ključne za stilski prijelaz jer su ga na stanovit način i prejudicirale. One su posjedovale doslovan ali i metaforički pokret, koji je u konstruktivističkoj umjetnosti itekako značajan, a asocijativno apstraktno znakovlje inspirirano portalom majstora radovana, u sljedećem autorovu ciklusu bit će ikonografski svedeno na goli znak, bez ikakvih primjesa narativnosti. Drugi jak razlog zašto se Barišić otisnuo vodama redukcionizma i konstruktivističke misli je početak domovinskog rata. Bajkovito interpretiranje hrvatske povijesti u Barišićevu djelu više nije imalo smisla. Vrijeme romantizma definitvno je pripadalo prošlosti, a novonastaloj situaciji trebalo je primjereno odgovoriti sažetim, oštrim i direktnim jezikom, gdje više nije bilo mjesta duhovnim i oblikovnim eskapažama.
Paradigmatična skulptura tog razdoblja u čast ukrajinskoj avangardi, nastala 1991. Godine, svojevrstan je hommage ukrajinskom umjetniku Vasiliju Jermilovu, ali jednako tako i Arhipenku, Rodčenku ili El Lisitzkom. Slijedi niz radova kojima Barišić evocira to rano razdoblje konstruktivističke umjetnosti, pomoću kojih stječe nova saznanja i kiparska iskustva. Već ranije naznačen dualizam nalazimo i u ovim radovima. Barišić se naime nije do kraja odrekao organskih formi, pa će se one, kao svojevrsni kontrapunkti, pojavljivati unutar geometrijskih zadanosti pravilne gradnje konstruktivističkog prostora. Prostor postaje sve značajnijom Barišićevom preokupacijom te će ga akceptirati unutar smog kiparskog volumena, ali će vješto i korespondirati s okolinom u kojoj je skulptura smještena. Takva razmišljanja dovela su do realizacija velikih skulptura smještenih u prirodi, primjerice čuvar hrvatske tajne iz 1993. Godine, tenzija iz 1995, ili prostorni modulator iz 1998. Godine. Upravo ta drvena skulptura smještena u kostanjevičkom kiparskom parku postaje svojevrsnim prototipom daljnjih Barišićevih kiparskih razmišljanja. Prostornim modulatorom Barišić je postupno napustio kanone ranokonstruktivističke provenijencije i krenuo k još radikalnijem izrazu, poetici neokonstruktivizma, jednoj od ključnih umjetničkih vokacija druge polovine prošlog stoljeća, koja je na našem terenu ostala upamćena po pokretu novih tendencija. Mladenka Šolman je u predgovoru samostalne izložbe petra Barišića u galeriji “Klovićevi dvori” 1999. Godine o toj skulpturi zapisala: (...)Autor se koristi fragmentacijom, diskontinuitetom i “kanonom pomaknute konstrukcije” kao izrazom stanja krize, sučeljavanjem konstruktivnih i destruktivnih silnica. “prostorni modulator” svojom nagnutom, ekscentričnom, rešetkastom strukturom, čiju osnovu predstavlja dijagonalnim gredama premreženi okvir poduprt nogarima / kontraforima koji učvršćuje i stabilizira jedan naoko urušavajući organizam, obrazac je “stanja stvari”, ali i paradigma dramatično obnovljenog elana zračećeg optimizma(...).
Međutim, ako je ta skulptura po svemu nabrojenom ali i po specifičnoj interakciji prostornih odnosa simptomatična za novi Barišićev kiparski ciklus, ona ga nipošto nije i sama inaugurirala.
Barišić očito počinje sve racionalnije razmišljati i pročišćavati svoj kiparski izraz. Ako je 1993. U kamenoj skulpturi mediteran, suprotstavio organsku formu konstruktivističkoj logici, ingeniozno na taj način iskazavši profinjenu poetiku kojom se poigravao do izvedbe prostornog modulatora, sada u svojim skulpturama više ne nalazi mjesta za ikakav poetski izričaj. Racionalna gradnja prostora ono je što ga jedino zanima. Napetost i uzastopnosti, skulpture nastale 1999. Godine, izrazito su zrela djela geometrijskog sloga – kubusi dojmljivog formata koji svojim prostornim permutacijama izmiču zakonima euklidove geometrije, ali ipak ostaju itekako postojane u monumentalnosti svoje statičnosti.
Ponovno slijedi eksperimentiranje i preispitivanje skulpture kada se Barišić poigrava formom, bojom, materijalima i problemima prostornosti. U tim radovima evidentna je njegova umjetnička znatiželja i težnja k istraživanju, te permanentan i jasan odmak od ikakve konvencionalnosti.
Spoj ovakvih razmišljanja doveo je do prostorne zavjese, skulpture koja se sastoji od niza manjih kockastih elemenata izrađenih od tankih drvenih letvica. Koristeći se prokušanim lego sistemom Barišić slaže svoje minuciozno izrađene kvadratne elemente (od kojih svaki za sebe znači drukčiju konstruktivističku skulpturu) dobivajući time prostornu konstrukciju promjenljivih i prilagodivih dimenzija. Autorova korespondencija s prostorom sada poprima još značajnije razmjere, jer se skulptura otvara i sa svoje vanjske i unutarnje strane, postaje transparentnom i transcendentalnom, objektom i arhitekturom. Takva autorova rješenja podsjećaju me na ono arhitekta Vjenceslava Richtera, kada je transparentnim letvicama riješio cjelokupni interijer izložbenog paviljona u milanu 1954. Godine, što potvrđuje Barišićeva razmišljanja o funkcionalnosti konstruktivističkog izraza i privrženost eksperimentu geometrijske izgradnje. Iz takvog pristupa evidentno je da autor sve češće korelira sam volumen i izložbeni prostor u kojem ga smješta i koji takvim tretmanom de facto postaje okvirom same skulpture. Tako i nastaje serija složenica, kipova – objekata, što se sastoje od istih elemenata kao prostorna zavjesa samo što se mijenjaju u odnosu na zadanost izložbenog prostora u kojem su postavljene.
Sukladno tome, autor gradi svoje konstrukcije ostavljajući veliku ulogu samom prostoru, koji nije samo okvir ili projekcija kiparskog razmišljanja, već postaje sastavnim dijelom skulpture, bolje rečeno – objekta. Konstruktivnim elementima izgrađen objekt posvaja prostor vidljiv kroz rešetku (opnu) skulpture, koja označuje dvosmislenu granicu unutrašnjeg i vanjskog prostora. Ta granica odbija definirati što je prostor u skulpturi, a što prostor izvan nje.
Sukladno prostornim razmišljanjima Barišić sada poseže za još jednim vrlo bitnim čimbenikom gradnje skulpture – svjetlom. Objekt je pažljivo obojen diskretnom rasvjetom koja pomaže u što striktnijoj realizaciji osnovne namjere autora – prostornom iluzioniranju. Ako sami objekti svojom izgradnjom i impostacijom nameću iluzionistička iščitavanja, pažljivo odabrano i pod pravilnim kutom raspoređeno svjetlo bez sumnje pojačava prostorni iluzionizam ovih Barišićevih objekata.
Paralelno s ovim objektima nastaju male drvene kutije čija unutrašnjost čuva gotovo skicozni reljef koji možemo iščitati i kao minimalistički geometrijski znak. U tim reljefima Barišić propituje svoju povezanost s geometrijskom apstrakcijom svjesno je ostavljajući u skicoznoj formi, naglašujući time da je geometrija samo jedan od problema na koji ga je uputio njegov predan i istraživački rad na kiparskoj problematici koju provodi neprekidnim sučeljavanjima i problematiziranjem različitih pojmova koji sudjeluju u tvorbi kipa.
Međutim, ni ti reljefi ne završavaju svoj život ovješeni o zid. Premda je svaki rad za sebe, autor ih vidi kao ansambl, kao veliki poliptih ili puzzle koji se mijenja i koji će u svojoj bjelini ili pak bogatoj kromatici, poslužiti kao gradidbeni element za ambijent koji će umjetnik realizirati u galerijskom prostoru.
Barišić je u svom bogatom i neobično plodnom umjetničkom opusu dotakao gotovo sve kiparske probleme, ali se nije ozbiljnije bavio pokretom, a zvuk do sada nije ni dotakao. Upravo posljednja serija njegovih radova okreće se toj problematici. Riječ je o velikim neobojenim okruglim metalnim objektima, koji na svojoj površini rotiraju reljefno oblikovane željezne ploče s više identičnih elemenata lagano pričvršćenih na podlogu. Ti dijelovi u biti su prepoznatljivi elementi kojima se Barišić koristio kao primarnom strukturom svojih geometrijskih konstrukcija, a sada ih iskorišćuje kao nositelje pravilnog rastera kompozicije. Rotacijom dolazi do pomicanja i pokretanja tih elemenata koji kinetičkim promjenama stvaraju raznolike geometrijske kompozicije proizvodeći pri tome zvuk, odnosno muklu zvonjavu, koja se postiže udaranjem metala u metal. Monumentalnost, impozantnost i određena mističnost zrače ovim snažnim radovima, za koje s pravom može konstatirati da u sebi posjeduju iskonsku rudimentiranost, ali ujedno i složenu sofisticiranost, čime autor još jednom upućuje na svoj u početku zadani dualizam.
Ovom svojom posljednjom serijom Barišić je ostvario impozantne kinetičko–zvučne radove koji znače sukus i sublimiraju njegov opus započet skulpturom u spomen ukrajinskoj avangardi. Barišić je krećući od te skulpture pa do ovih posljednjih objekata u kratkom razdoblju prošao gotovo sve faze konstruktivističke misli, dotakavši i riješivši niz skulpturalnih problema te otvorio nove poligone za svoj kontinuirani kiparski eksperiment.
(predgovor u cjelini možete pročitati na našoj web stranici: www.hdlu-osijek.hr)
Muško
