Galerija Waldinger: Otvorenje izložbe "Nastanjeno stablo"

Slavko Kopač stvorio je opus koji pripada vrhunskim dometima hrvatske i svjetske likovne umjetnosti, snažno obilježivši francusku i europsku likovnu scenu druge polovine 20. stoljeća. Slavko Kopač, nasreću, nije rijedak gost u izložbenim prostorima rodne mu Slavonije. Ovaj put biti će predstavljen u Galeriji Waldinger izborom iz donacije što je, prema umjetnikovoj želji, ratne 1993. godine stigla u Galeriju Klovićevi dvori, ondašnji Muzejski prostor, iz kolekcije Art brut iz Lausanne. Iako brojčano nevelika (ukupno 70 djela), darovana zbirka antologijski predstavlja Kopačevo jedinstveno stvaralaštvo, istodobno blisko i nadrealizmu i informelu te najpotpunije izraženo u art brutu, odnosno vlastitoj i osobnoj njegovoj inačici. Ova izložba stoga daje presjek opusa od prvih zagrebačkih veduta, kojima je po završetku Kraljevske umjetničke akademije u klasi profesora Vladimira Becića kročio u svijet hrvatskoga modernog slikarstva, preko akvarela i crteža iz godina provedenih u Italiji do krhkih sliko-skulptura, minijaturnih keramika i papirmašea iz šezdesetih godina, te slika i kolaža iz posljednjega razdoblja. Već su Kopačevi rani gvaševi i akvareli (Savska cesta i Akvarel Zagreb iz 1938. godine) slobodniji u tretmanu po uzoru na neprikosnovene mu autoritete Račića, Kraljevića i Juneka... (Ivana Sudec Andreis)

Životopis:
Slavko Kopač rodio se u Vinkovcima 1913. godine. Završio je tamošnju gimnaziju, a studirao slikarstvo na Kraljevskoj likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi Vladimira Becića. Kao stipendist francuske vlade 1939.-40. godine boravio je u Parizu, a potom bio preseljen u Mostar, gdje postaje nastavnikom crtanja na mostarskoj gimnaziji. Ubrzo napušta Mostar, kratko boravi u Zagrebu kao nastavnik na Drugoj klasičnoj gimnaziji, a 1943.-48. odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Krajem 1948. dolazi u Pariz, gdje započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju s francuskim umjetnikom Jeanom Dubuffetom. Ovdje je, prema Dubuffetovoj želji, postao kustosom i konzervatorom zbirke Art brut do njezina preseljenja u Lausanneu 1975. godine, a po preseljenju zbirke bio je član Upravnog odbora. Oženio se 1953. te sa ženom Paulette i sinom Laurentom živi i stvara na Montmartreu. Umro je u Parizu 1995. godine i pokopan na groblju Montmartre. Osim slikarstva, bavio se kiparstvom, ilustracijom i opremom publikacija i pjesništvom, a autor je i svečanoga zastora osječkoga HNK (uz pomoć Rudolfa Labaša izveden je 1989.-90.).

Samostalno je izlagao u Zagrebu, Vinkovcima, Firenci, Trstu, Rimu, Venceu, Parizu, Milanu, Perugi, Kentuckyju, Rijeci, Louisvilleu, Orléansu, Osijeku, Beogradu, Splitu, Chicagu, Houstonu te na brojnim skupnim izložbama diljem svijeta.
Za života je darovao svoja djela Gradskomu muzeju Vinkovci i Muzejsko-galerijskom centru (danas Galerija Klovićevi dvori).