Đelo od Gisko vodi vas u biblioteke poznatih: Ivana Šojat Kuči

Ima li bolje osobe za prvo virtualno putovanje u biblioteke poznatih, od priznate osječke književnice, spisateljice, prevoditeljice i, na iznenađenje mnogih, glazbene umjetnice Ivane Šojat Kuči. U svijet zanimljivih i brojnih knjiga koje je kako privatno, tako i poslovno okružuju uvest ću vas kroz razgovor u kojem će ova rođena Osječanka, dobitnica brojnih nagrada i priznanja govoriti o svojim planovima za budućnost, kreativnim procesima, razmišljanjima… Životu u Belgiji.

Ujedno je ovo i prvo u nizu od takvih putovanja u kojima će poznati otkriti što čitaju, kako stvaraju i kako izgledaju njihove privatne zbirke knjiga!

Odmah na početku! Stvara li Ivana Šojat Kuči nešto novo?
"Pa, Ivana uvijek nešto stvara. Ma, da, naravno, pišem novi roman. "Jom Kipur". Roman o Domovinskom ratu, obrani Osijeka i Vukovara, ali i zlu općenito, o onim zlodusima koji nastanjuju doline zemaljske u Enohu. Naslov je zato simboličan jer blagdan Jom Kipur blagdan je pokajanja i oprosta, čišćenja od grijeha i otpuštanja svega zla što ga tijekom godine nakupimo u srcima kako bismo na Roš hašana (Dan trube) mogli biti upisani u knjigu života. Nedavno sam doznala i da sam za pisanje ovog romana dobila šestomjesečnu stipendiju Ministarstva kulture RH."

Povelja za uspješnost, nagrade Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović, Blaženi Ivan Mertz te nagrada Josip i Ivan Kozarac! Što nedostaje, koju još nagradu priželjkujete?
"Koliko god zvučalo pretenciozno, uz činjenicu da je doista velika čast primiti nagrade struke, najveća mi je nagrada zapravo sve širi krug čitatelja, činjenica da se moje knjige posuđuju po knjižnicama širom Hrvatske, da je krenuo val prevođenja koji je započeo makedonskim prijevodom "Unterstadta", a nastavlja se prijevodima na talijanski, poljski, engleski."

Ne događa se često da jedan roman bude nagrađen četirima nagradama! Što se to kroz roman "Unterstadt" dogodilo između Vas, čitatelja i književnih kritičara?
"Mislim da se dogodilo nešto čarobno. Kao u onom crtiću: Sugar, spice and everything nice. Uza svu potkovanost podacima, umijeće pisanja, u svakom se književnom djelu mora naći bar mrva duše, onog nečeg božanskog. Mislim da "Unterstadt" u sebi ima baš to: univerzalnu ljudskost."

Prema romanu Unterstadt postavljena je i kazališta predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek u režiji Zlatka Svibena, također ovjenčana brojnim nagradama. Jeste li sudjelovali u prebacivanju romana na kazališne daske? Kako ste zadovoljni predstavom, odabirom glumaca, prati li njihova izvedba Vaše viđenje priče?
"Predstava "Unterstadt" iskreno je govoreći nadmašila moja očekivanja. Isprva me je bilo istinski strah zbog činjenice da je gotovo nemoguće tako dugo vremensko razdoblje, toliku količinu likova i sudbina prebaciti na kazališne daske. No, moji su strahovi, kako se i pokazalo, bili neopravdani. Što se sudjelovanja u nastanku predstave tiče, izravno sam sudjelovala u stvaranju skice dramatizacije. Poslije sam sve prepustila u redateljeve i Božje ruke. Roman je jedno, a kazališna predstava sasvim novo umjetničko djelo. Nisam se htjela upletati u tuđi posao. Jedimo sam od samoga početka do kraja, glumcima pomagala uroniti u likove koje su tako dobro, sjajno utjelovili. O glumcima zato samo sve najbolje! Duboko su me ganuli. Zato im od srca zahvaljujem."

Radite u kazalištu, intenzivno prevodite i pišete, a uz sve to imate veliku obitelj i psa! Stignete li pročitati nešto samo za svoju dušu?
"Nažalost, moram priznati kako zapravo nikada nisam tako malo čitala kao posljednje dvije ili tri godine. Čitam uglavnom ono što prevodim, kao i literaturu vezanu uz ono što pišem. Jednostavno nemam dovoljno vremena. Knjige koje želim pročitati zato na gomili, na noćnom ormariću čekaju neka bolja vremena…"

U Vašim romanima stvarate svijet pun detalja i nijansi, likovi su živopisni, prepuni mana i vrlina. Za Vaše priče čitatelji kažu da lupaju u dno želuca i da im ostaju dugo utisnute u pamćenje! Kako to uspijevate, odakle crpite inspiraciju, ideje za romane? Ima li to veze s prostorom u kojem stvarate?
"Ideje i nadahnuća crpim odasvud. Apsolutno me sve može potaknuti na pisanje. Iza svake sitnice velike priče koju nazivamo životom čuči velika tema, nečiji brodolom, uzlet, borba, trpljenje. Samo treba osluškivati, čuti, znati razabrati izdvojene glasove u sveopćoj buci. Dok pišem potpuno se isključim, napuštam prostor, ništa ne čujem i ne vidim. Ostajem sama s riječima koje kao da mi netko diktira u uho. Zato se nikad ni ne prisiljavam na pisanje."

Koje knjige možemo pronaći u vašoj privatnoj biblioteci? Što vas zanima, koje knjige skupljate? Omiljeni domaći i strani pisci?
"Moja je osobna biblioteka šarolika kao kirvajski štand. Sve me zanima, imam faze tijekom kojih čitam samo određenu tematiku. Jedno su to vrijeme bile religije, stoga na polici imam Bibliju na desetak jezika, Kuran, Talmud, Toru, dijelove Kabbale, Hagadu, Egipatsku knjigu mrtvih, Tibetansku knjigu mrtvih. Volim i mitologije, pa imam i pregršt knjiga mitova iz svih dijelova svijeta. Obožavam povijesne romane, esejistiku, dobru poeziju, dobre stare klasike koje se trudim čitati na njihovu jeziku. I da, sakupljam "Malog Princa" na svim mogućim jezicima na kojima sam ga do sada uspjela sakupiti. Prijateljima na putu u inozemstvo uvijek u amanet dajem da mi donesu tu, meni najdražu knjigu."

Jednom ste izjavili kako je za uspjeh knjige potrebno zrnce čarolije! Daje li životni prostor ispunjen knjigama čaroliju i uspjeh u životu?
"Vjerujem da je tako. Prostor u kojem živimo ogledalo je stanja naše duše i uma. Zato ne valja u dom uvoditi bilo koga. To je kao da razdrljen hodaš ulicom i svakog puštaš u srce. Nisu svi ljudi dobri. Ima podosta onih koje treba bičem od sebe rastjerati. Onako kako je Isus iz Hrama rastjerao trgovce. "

Govoreći o knjigama i uspjehu, koju su ulogu, po vašem mišljenju, knjižnice odigrale kroz povijest i što ih očekuje u budućnosti? Nedavno preminuli Nelson Mandela rekao je: "Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da mijenjate svijet." Treba li se društvo jače i više usmjeravati prema tim institucijama?
"Apsolutno! Znanje je jedini način trajne, istinske borbe protiv tiranija, kultova ličnosti, zato u danas još nažalost postojećim diktaturama ljude svjesno i s namjerom drže u neznanju, u mraku, u Platonovoj špilji u kojoj se sloboda doima poput krvoločne zvijeri, a krvožedni diktator poput dobrog oca, voljenog vođe."

Može li hrvatska književna scena utjecati na to? Možda netko od mlađe generacije književnika?
"Književnost može i mora utjecati na društvo. To joj je zadaća. Pisana riječ ne živi u nekakvom paralelnom svemiru, izvan svih događanja koja muče, pritišću ljude u svakodnevici prečesto teškoj kao najteži jaram. Uvijek je u svakom naraštaju pisaca bilo onih koji su samodopadno uranjali u larpurlartizam, koji su se nametali skandalima, ali i onih koji su svojski radili na svijesti i savjesti. Po cijenu vlastita života. Vjerujem da će tako biti i dalje."

Kako Vas je kao književnicu primila matična, osječka sredina? Osjećate li se kao pripadnica tzv. jet-set skupine i mislite li da bi bili još istaknutiji i poznatiji da živite u Zagrebu ili primjerice Belgiji?!
"Uvijek se možemo pitati kako bi bilo kad bi bilo. Ne znam što bi bilo da živim u Zagrebu. Možda bih se češće pojavljivala u medijima, iskakala iz pašteta, popela se ljudima na vrh glave, možda ne bih imala vremena za pisanje, nego bih se sustavno pojavljivala na domjencima. Ne znam, ne mučim se time. Volim svoj Osijek i znam da Osijek voli mene. Općenito, sve što želim jest pisati u miru, živjeti normalnim, mirnim životom. Ono nešto glamurozno nikada me nije privlačilo. Život je prekratak da bih ga trošila grčevito se trudeći na druge ostaviti dojam blještavila."

Osam godina živjeli ste u Belgiji. Što Vas je ponukalo da se vratite u rodni grad? Žalite li zbog toga iz perspektive spisateljice?
"Poput Edith Piaf, ni za čim ne žalim. Sve stvari, sve odluke, propusti, stranputice, boli, sreće, zadovoljstva i tuge doveli su me do ovoga sada. I to je to."

I za sam kraj, možete li nam preporučiti nekoliko naslova koji su apsolutno vrijedni čitanja ili bi ih bilo dobro imati u privatnim bibliotekama?
"Ovo je sad kao da majku desetero djece pitate koje joj je dijete najdraže. Mogu samo navesti djelić knjiga koje smatram dobrima, koje su me obilježile, kojima se i dan-danas vraćam. U gimnaziji sam manijakalno čitala Hessea i Remarquea. U posljednje vrijeme, pročitala sam Grossmanov dojmljiv roman "Sve teče…", prevela Jana Krossa, njegovu "Carevu ludu", Laurenta Gaudea i "Smrt kralja Tsongora". Eh, da, voljela sam i "Žene koje trče s vukovima". Antoine de Saint Exupery trajno me obilježio; njegova "Citadela", da se ne ponavljam s "Malim Princom". Tu su i Ranko Marinković, Meša Selimović…"

Ivana Šojat završila je studij matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, osam je godina živjela u Belgiji i tamo diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Danas živi u Osijeku, a njezina književna bibliografija sadrži zbirke pjesama, eseje, romane i priče koje možete potražiti na policama Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek.





Tekst i foto: Srđan Lukačević