Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Njih 1,2 milijarde, a ja sama …

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Katty
Offline
Ukupno postova: 85
Lokacija: Mumbai
Spol: Žensko Žensko
Post Postano: 28.11.2013. 8:30 
Naslov:  Njih 1,2 milijarde, a ja sama …
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Ima ih k’o Rusa” je potpuno zastarjeli izraz i trebao je već biti upgrejdan na 2.0 verziju koja bi zvučala “Ima ih k’o Kineza”. Onda bismo polako trebali privikavat narod da će ih u 3.0 verziji ove fraze zapravo biti “k’o Indijaca”.

I to je dobra metafora za početak moje priče. Indijaca je 1.2 milijarde, a ja sam sama. Prema hrvatskoj ambasadi, u svakom trenutku u Indiji ima oko 30 do 50 Hrvata, po raznim poslovima, većinom turističkim ili spiritualnim - i tih 50tak zapravo meni ništa ne znači na dnevnoj bazi, jer sam poprilično osamljena u svoj jedinstvenosti.

Ovo je priča o tome što znači biti tolika manjina da te nitko ni ne doživljava:

Ovaj tjedan sam radila na virtualnom treningu na (meta)temu online učenja – i jedna od diskusija je bila kako dizajnirati sadržaj tako da je dostupan svim različitim sudionicima treninga. Ja radim za veliku firmu, mi svi pričamo engleski - neki bolje, neki lošije; i jezik, koji je uglavnom većini strani, može odigrati bitnu ulogu kada imaš medij učenja koji se bazira isključivo na verbalnoj komunikaciji. Poanta je bila da svaki sadržaj mora biti kao pješačka staza sa spuštenim bankinama (rubnicima, rizolima, kako god vam već drago) – da služi većini, ali da ima i malu foru koja pomaže manjini (u ovom slučaju ljudima u kolicima i majkama koje guraju malu djecu) da mogu nesmetano uživati u svojoj šetnji.

Dugo sam razmišljala o toj poruci.
...

Indija nije zemlja koja je prijateljski nastrojena različitosti.

Nekad mi to ide na ruku - kao kada preskočim red u kupovanju karata za koncert jer sam strankinja, kao kad me svekrvine komšinice gledaju da sam im draga jer sam svijetle pute ili kad me u 5-star hotelima prvu usluže ispred gomile mojih indijskih kolega s kojima sam došla na konferenciju (osobito me veseli kad misle da sam šef ja, a ne moja šefica).

Češće mi to ne ide na ruku – kao naprimjer danas kada sam 200 grama puretine i feta sira platila suhim zlatom (a one njemačke Vollkorn štapiće 100 gr - ~25 HRK sam samo zaobišla) ili kada me je na putu do trgovine dvoje djece zadirkivalo na ulici. Istini za volju, vjerojatno i ne vide puno stranaca – zato što se stranci ne šetaju otvoreno po ulici. I ja izbjegavam.



Čudna je to igra podražaja i okoline u magičnoj predstavi Prilagodbe. Do koje si granice spreman se odreći komadić po komadić svog identiteta (sebe) kako bi se uklopio u okolinu koja je toliko drugačija od svega na što si navikao? U kojem to trenutku povučeš crtu i vrisneš "sad je dosta!"? Kao kad ti je normalno da prestaneš hodati po ulici…

I onda se dogodi onaj obrnuti proces – i onda bivamo većim patriotima kada nismo u svojoj zemlji i naginjemo ekstremnijim stavovima kad shvatimo da okolina ima stavove koji su nama potpuno neprihvatljivi, naopaki, čudni.

Najbolja razonoda mi je kada krenem raščlanjivati po kojim sam sve to facetama drugačija od okoline u kojoj živim i radim i kako to utječe na moj svakidašnji život:

Pa krenimo – ovo sa hrvatstvom smo već riješili – u Bombeju trenutno znam za samo jednu drugu djevojku iz Hrvatske s kojom sam se podružila do sada cijeli jedan put. U širom kontekstu znam za nekoliko studenata praktikanata i jednu Marijanu iz Beograda koja radi na obližnjem faksu. Konačni rezultat: ponekad zavidim susjedi Francuskinji koja ima svoj francuski klub u kojem gledaju francuske filmove u francuskom Alliance Francaise jedanput tjedno i šalju si svoje francuske newslettere. Zavidim i prijateljici Nizozemki koja uči drugu nizozemsku-bombejsku djecu nizozemski. Prognoza za budućnost: ako u sadašnjoj okolini budem odgajala svoje dijete, velike su šanse da će ono prije progovoriti lokalni Marathi jezik (koji je podjednako stran mom suprugu i meni) nego hrvatski. Realno - 1:0 za većinu.

Dolazim iz katoličke zemlje i katoličke obitelji. Odlazak na nedjeljnu misu u mom susjedstvu znači hodanje po suncu kroz strogo muslimanski slum (želim reći - ne pretjerano ugodna šetnja za mene) i napokon dolazak u crkvu u kojoj sam jedina strankinja. Probala sam, čak sam i vukla Abhisheka na neke čudne polnoćke u komšiluku. Konačni rezultat: katolici u Indiji (kojih je tek 1.5% ukupnog stanovništva) su sasvim drugačiji od katolika u Hrvatskoj. Neki su mi dobacili da mi buduća djeca mogu biti ili hindu ili katolici, nikako si ne mogu “izabrati što će biti kad odrastu”. Kada sam došla po dokumente za vjenčanje, svećenik je izrazio sumnju da pripadam Rimokatoličkoj Crkvi zato što sam krštena u Crkvi sv. Ćirila i Metoda, svetaca za koje on smatra da pripadaju nekim istočnijim kršćanskim podružnicama. Nije pomoglo što je moj kršteni list na latinskom, jer on latinski nije učio. Gubim 2:0, ovaj put od vlastite manjine.

Po izboru profesije sam psiholog. Svi koji me okružuju se doimaju da ili nisu imali pravo izbora svoga studija ili nikada nisu mislili da bi mogli birati. Sve moje kolege na poslu su diplomirani inženjeri sa završenim MBA studijima. Kad im postavim pitanje zašto su studirali kompjuterske znanosti i onda poslovnu administraciju i kakve veze prodavanje pelena ima s njihovim snom što žele raditi u životu – zbune se.

U Indiji je u ovoj strani društva normalan izbor karijere biti inženjer ili doktor. To me je blagoslovilo okolinom koja je vrlo analitična, sistematična, logična i bazirana na podacima. Ja sam studirala psihologiju. Društvenu znanost. Science fiction za većinu mojih kolega s nezgrapnim socijalnim vještinama. Nakon četiri godine uspjela sam zaraditi poštovanje time što sam ih uvjerila da postoji razlika između psihometrijskih instrumenata i horoskopa. Živila ja. Sada me neki obilaze u širokom krugu jer misle da im mogu čitati misli. Unatoč tom kratkoročnom zadovoljstvu, 3:0 za inženjere.

Boju kože neću ni spominjati. 4:0. Na to sam zapravo bila pripremljena i to je bila najočitija i najlakša razlika i prilagodba u glavi koju sam napravila. Tu nemaš što - bijela si i ma koliko se trudila, uvijek ćeš biti bijela.

I konačno, 5:0 za sve one Amerikance, prijespomenute Francuze i Nizozemce, te ostalih 36 nacija koje imaju svoje dvojne ambasade u Mumbaiju i u Delhiju. Za sve poslove oko putovnice i vize ja se uprtim i putujem 1500 km na sjever. To otprilike znači da isto tako iz praktičnih aktivnosti preskačem fakultativne aktivnosti tipa glasovanja na izborima i ne odradim svoju građansku dužnost.

Znači, onda ne odem i ne glasam. Ovoga puta - ne glasam za sve manjine i one nesretne (sebi slične) jedinke koje prokleto dobro znaju što to znači biti drugačiji.

Biti “uključiv” (inclusive) priznajmo - nema adekvatan izraz na hrvatskom. To je ona priča o Eskimima koji imaju 50 riječi za “snijeg” i kako u Kerali, indijskoj južnoj pokrajini odakle je obitelj moga supruga, prepoznaju 59 vrsta riže. Jezik je onoliko bogat koliko narod dobro poznaje ono što imenuje.

Možda je krajnje vrijeme za utvrđivanje nekih novih riječi i u našem rječniku…




Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje cetiri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.

Pročitajte i ostale Katarinine kolumne ovdje: Skitam se i pišem

Korisnički profil  Download Poruke   Ocjena: 5  
 



 Skoči u forum: