Promocija knjige
"Vinske priče" održat će se u
srijedu, 27. studenoga 2013. godine, s početkom u
18 sati, u restoranu
''Rustika".
Vinske priče
Željka Garmaza krenule su prije točno dvije godine kao
"jedno vinsko odrastanje uz neprekidnu ljubav prema Africi". Objašnjavajući u tekstu o pokojnom velikanu iz Iloka, Juliusu Stipetiću, da do prije nekoliko godina "o vinu nije znao ništa niti ga je vino uopće zanimalo", štoviše, bio je pivski maneken, Željko je ustvrdio da je
"boravak bilo gdje u svijetu bez kušanja domaćeg piva smatrao nepotpunim". Ugandski Nile Special bio mu je vrh, a posebno piti ga u Jinji, na obali Viktorijina jezera na mjestu koje su brojni svjetski istraživači Afrike tražili (i otkrili!) kao izvor Nila.
Radeći priču za svoje novine o ljudskoj drami iločkih proizvođača kojima otkupljivači čak dvije godine nisu bili platili grožđe, zalutao je u vinski podrum
Juliusa Stipetića. Kad je pritom otkrio da je taj podrum zakonom zaštićen kao kulturno dobro te da taj "skriveni biser", kako je nazvao domaćinov polusuhi rajnski rizling, uopće nije loše vino, preko noći mu se otvorio, priznao je, "svijet puno kompleksniji i pričama bogatiji od pivskih podrigivanja".
Život mu je postao – "podrumarenje". Naravno, vino je počeo tražiti i po mjestima gdje se moglo naći sve osim – vina. Poput Sarajeva, gdje je upoznao zanesenjaka koji je "u inat svima koji mu nisu vjerovali" proizveo pjenušac – "Inat"! Čak i u Africi, gdje je sa suprugom Majom gradio srednju školu u selu Kivumu u Ruandi, tražio je vinske podrume. I nalazio ih na Ekvatoru na nadmorskoj visini od 2.000 metara ili u tanzanijskom bušu u pustinjskoj klimi. U Tunisu, pak, nedaleko Hamameta obišao je vinarija koju, kao jedina u arapskom svijetu, drži žena. U Etiopiji se oduševio pionirskim uvjetima u kojima tamošnji rijetki entuzijasti prave "vinske sokiće". A u Ugandi je pronašao časne sestre koje su, uz pomoć enologa iz Južne Afrike, počele proizvoditi slatki shiraz iz vlastitih nasada za potrebe svojih liturgija...
Nebitno
