Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 33372
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 11.11.2013. 19:51 
Naslov:  Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

U jednom od prošlih nastavaka spomenuo sam zamjetnu bliskost ruskih ljudi s prirodom. Ona je i razlogom jedne opće ruske, a možda i opće sovjetske karakteristike, a to je posjedovanje dače. Dača bi se mogla slobodno prevesti kao vikendica, ali je ona zapravo puno više od toga – to je, moglo bi se reći, mala kuća, često puta s velikom okućnicom i obavezno – vrtom. Možda bi bolji naziv bio: ladanjska kuća.

Povijest dačâ seže do Petra Velikog, koji je prvi započeo s tradicijom davanja ladanjskih kuća „zaslužnom“ plemstvu (odatle i naziv: „dača“ ~ „dana (poklonjena) kuća“). Sovjeti su isprva (dakako) nacionalizirali sve dače, no poslije 2. svj. rata (a pogotovo poslije Staljinove smrti) dače dobivaju svoj novi zamah, ovog puta među svim građanima (ponajviše radništvom, inače zbijenim u ružnim državnim višekatnicama, kakve su se uostalom gradile i na ovim prostorima). Iako je sovjetski režim strogo kontrolirao koliko dača smije imati kvadrata, katova, balkona i svega ostalog, ipak su komunističke vlasti sve više liberalizirale, a na kraju i poticale, gradnju dača među običnim pučanstvom. Glavni je razlog za to bila – ruska klima. Naime, hranidbene potrebe svoga stanovništva SSSR ni izdaleka nije uspjevao zadovoljiti, stoga su uveli pojam vrtnog zadrugarstva (садоводческое товарищество – sadovočeskoje tovarišestvo) iza čega se zapravo krilo prvo pravo pojedinca na privatno vlasništvo – daču i okolni vrt – u SSSR-u (doduše na iznajmljenoj (državnoj) zemlji).



Poslije pada komunizma većina dača postala je stalnim vlasništvom svojih dotadašnjih korisnika (ovog puta uključujući i zemlju) i njihova popularnost u novije vrijeme raste sve više. Neki se čak vlasnici odlučuju prodati stanove i zauvijek nastaniti u dačama. Imao sam prilike vidjeti kako se grade čitava naselja dačâ, obično u prstenovima u okolici gradova. A vrt je prijeko potreban mnogim Rusima i troši se mnogo energije na održavanje istih, jer se uloženo vraća višestruko. Kao što rekoh, klimatske prilike ne dopuštaju previše svježe hrane tijekom većeg dijela godine, a drugo – ono što se dovozi iz toplijih krajeva (obično Ukrajine ili bivših SSSR republika iz srednje Azije – Uzbekistana, Tadžikistana i drugih stanova) biva često puta smrznuto ili lošije kvalitete. Zato se mnogi trude uzgojiti SVOJU hranu, i to što je moguće dulje tijekom godine. Svi imaju plastenike/staklenike (neki i s grijanjem) u kojima se uzgaja povrće koje obično kod nas raste na otvorenom – paradajz, paprika, patlidžan i krastavci – i s uzgojom kojeg se počinje još u ožujku, tj. kad je veći dio Sibira (i Rusije) još uvijek debelo pod snijegom. Jer, iako ljetne temperature znaju doseći „paklenih“ 33°C, stvar je u tome da je ljeto (kakvim ga mi poznajemo) jednostavno – prekratko. Traje točno jedan mjesec (srpanj), uvjetno 2 (i lipanj). Zapravo, Sibir poznaje samo 2 godišnja doba: zimu i ljeto. Prijelazna su razdoblja (kao neko „proljeće“ i „jesen“) mnogo kraća i naglija no u nas: u svibnju sve ubrzano procvjeta, a temperature skoče i po 30-ak stupnjeva od početka do kraja mjeseca; kolovoz je već kišovit, a u rujnu gotovo svo lišće požuti i do kraja mjeseca otpadne. Da, dobro ste izračunali – ostalih 8-9 mjeseci u godini je zima : zadnji se snijeg topi sredinom travnja, a prvi zna pasti već sredinom listopada. A kad jednom padne, onda se ne otapa do kraja zime.


Naselje dačâ „Aj-Daj“ u predgrađu Sajanogorska

Duge su se zime toliko utkale u svijest Rusa, da se zimske temperature izgovaraju bez obaveznog „minus“, npr.: „Koliko je bilo danas vani? – Pa, tu negdje između 30 i 40...“ Dakako, misli se na MINUS 30 do MINUS 40. Ipak, u južnom Sibiru temperature nisu tako drastične kao u npr. nešto sjevernije, u Jakutiji, ili dalje na sjeveroistoku: ne idu do -60/-70°C, nego samo do nekih -45°C. Čista južina.

Rusi zbog toga imaju i uzrečicu: „Prezimili smo zimu – još samo da prezimimo i proljeće!“ Stoga savjet svim zimogrožljivcima: Želite li posjetiti Sibir – učinite to tijekom srpnja!

Pored vrta, druga Rusima važna stvar zbog koje je dobro imati daču je – banja. Ruska banja, naime, nije ono što se pod tim nazivom podrazumijeva na ovim prostorima – dakle, toplice, terme, kompleks bazena za liječenje i/ili razonodu. U Rusiji (i drugdje u bivšem SSSR-u) banja znači – sauna. Ili barem nešto najbliže onome što se na zapadu naziva saunom (iako potpisnik ovih redova nije do sada bio u nekoj sauni – skandinavskog ili kakvog drugog tipa – tako da (za sada) otpadaju neke usporebe s ruskom banjom). Ono što je najbitnije da je princip isti: dakle, radi se o parnoj kupelji.

Banja, u praktičnom smislu, znači 3-4 prostorije, svaka veličine kupaonice, iz čega je već vidljivo da banja ne može stati u prosječan stan. Stoga su upravo dače i pripadajuće im okućnice idealno mjesto za izgradnju istih. Za one Ruse koji ne posjeduju svoju daču i/ili banju, rješenje je odlazak u istu kod prijatelja ili rodbine.

Dakle, prva soba banje (комната отдыха – komnata odiha – „soba za odmor“) predstavlja društvenu prostoriju za opuštanje i druženje poslije banje. Tu se obično nalazi jedna ili više sofa, fotelja, obavezno hladnjak s pićima, a ponekad čak i TV. Tradicija je popiti pivo nakon banje, a ni štogod žešće (vodka & co.) nije iznimka, pogotovu zimi. Čuo sam (uglavnom od žena) da su se izvorno poslije banje posluživali samo biljni čajevi. Odgovor na to je (uglavnom muškaraca) da su i pivo i votka također biljni proizvodi i zato jednako zdravi i dobri za banju...

Sljedeća prostorija (предбанник – predbanjik) je svlačionica, a obično služi i kao ložionica peći. Ovdje bih napomenuo da su upravo peći za banju njezino srce i centralni dio – i to doslovno: peć se obično postavlja centralno, na sjecištu triju prostorija (prostorije se grade „u krug“, oko peći – ne u jednoj ravnoj liniji!). U Rusiji postoji čitava industrija ovih peći i vidio sam dosta reklama raznih proizvođača istih. Sama se peć sastoji od nekoliko dijelova, od kojih su najvažniji dio za loženje (tradicionalno, peći u domaćim banjama lože se isključivo drvima; u javnim, dakako, grijanje može biti plinsko ili električno). Sljedeći je poseban dio u koji se stavlja veće ili manje kamenje – pogađate: kao generator pare; i konačno, tu je rezervoar (recimo, kotao) s vodom. Dakle, prema ložionici (i svlačionici) okrenut je otvor peći za loženje i ovdje već temperatura može dostići nemale iznose.

Treća prostorija (мойка – mojka – „praona“) služi za „namakanje“ i „pretpranje“ a poslije banje i za „ispiranje“ – prema ovoj prostoriji okrenut je otvor s kotlom/rezervoarom vode u peći (obično je ugrađena kakva pipa u isti) – iz pipe se uzima vrela voda, miješa po želji s hladnom u posebnom škafu i potom se tijelo malo namoči (da ne kažem, podapre) i pripremi prije ulaska u glavnu prostoriju banje. Ovdje je bitno za reć jednu stvar, a koja me zapravo iznenadila kada su me prvi put upoznali s istom – naime, u banju se ulazi gol. Potpuno gol. Ko' od majke rođen. Ne znam je li isti slučaj sa skandinavskim saunama ili turskim kupeljima, no u ruskoj se banji (tradicionalno) ne rabe nikakvi kupaći kostimi, niti ručnici omotani oko „naughty bits“, a što smo imali prilike vidjeti po raznim filmovima i serijama.


Mojka ruske banje

Konačno, posljednja prostorija (парилка – parilka) je ona poznata soba, kakvu se ima prilike vidjeti na TV-u: dvije ili više klupa od drvenih daščica, na više razina. Prema ovoj prostoriji okrenut je dio peći s kamenjem – prelijevanjem istog vodom kontrolira se količina pare u zraku, a time i temperatura prostorije, koja progresivno raste kroz sve prostorije banje, pa u ovoj posljednjoj zna doseći i 80°C! U vodu se mogu stavljati eterična ulja i drugi razni pripravci (za koje također postoji čitava industrija u Rusiji). Dakle, ovdje sjednete ili legnete na klupu (možete staviti i ručnik ispod sebe, je li) i parite se cca. 10-15 min, iako sam čuo priče (možda malo prenapuhane) o boravcima i po 2h u istoj. Ali ni to nije sve! Postoji jedan zgodan detaljčić u vezi ruske banje – a to je ritual šibanja brezovim grančicama dok ste u ovoj zadnjoj prostoriji! Dakle, uzmete snop brezovih prutića (tzv. веник – vjenjik), umočite isti u lavor s (toplom) vodom – i potom „šibate“ sebe ili koga drugog po, je li, golom tijelu (kaže mi supruga da je to „stara ruska tradicija, gdje se brezov vjenjik koristio umjesto sapuna a ujedno i kao masažno sredstvo“...)


Parilka ruske banje

Upravo ovaj ritual posebno je zabavan muškarcima (pored rituala ispijanja piva poslije banje), pri čemu se spominju izrazi poput „deranja kože“ i tome slično. Zaboravio sam reći i to da je banja u Rusiji (tradicionalno) jedno istospolno iskustvo: muškarci idu u istu s drugim muškarcima, žene sa ženama. Dakle, provesti vrijeme kuhajući se na +80°C u gomili golih muškaraca, koji bi ti iz zabave & prijateljstva „oderali“ kožu šibanjem brezovim prutićima – neprocjenjivo! Ja sam (za prvi put) išao u banju u pratnji svoje supruge (što je također dozvoljena, iako neuobičajena opcija unutar tradicije banje...)


Šibanje brezovim grančicama – ruska narodna umjetnost

Nakon jednog parenja, vraćate se u prostoriju broj 3, ispirete/podapirete vodom i izlazite van ili ponovo idete u glavnu prostoriju – i tako u koliko hoćete ciklusa.

Još jedan važan detalj u vezi banje (a koji ja nisam imao prilike reproducirati jer sam sa banjao ljeti) jest – po završetku banje morate se baciti u snijeg! Ili barem politi hladnom vodom. Ipak, dobio sam ne jednom upozorenje da se na ovakve stvari nužno postupno privikavati i da se nikako ne preporučuju nekome nenaviklom na ovakve šokove (a pogotovo ako netko ima problema s tlakom).

Po izlasku iz banje običaj je da vas drugi (koji tek ulaze u istu ili su se „banjali“ prije vas) pozdrave s: „С лёгким паром!“ (S ljohkim parom) = (doslovno) „S lakom parom!“ a vi odgovorite: „Spasiba!“ ( i]„Hvala!“[/i]). Pri čemu je red, je li, da i nazdravite pivom, votkom ili biljnim čajem – po želji!

Rezime: Rusi imaju uzrečicu da banja čisti dušu i tijelo, a moja supruga kaže da čovjek ne može izaći iz banje ljutit niti pod stresom. U to sam se imao prilike i više nego uvjeriti. Naime, iako samo iskustvo banje za nekoga tko se s takvim nečim susreće prvi put u životu može predstavljati šok i biti pomalo neugodno – ono je, nakon prilagode, istovremeno nevjerojatno opuštajuće, i svaki detalj vezan uz ovu tradiciju – od rasporeda prostorija i postupnog zagrijavanja, uporabe eteričnih ulja, izbora drveta kojim se oblaže banja (u ovisnosti kakvu smolu ispušta i koliko brzo) – do „šibanja“ brezovim granjem i „čeličenja“ hladnim šokom na kraju (i piva, to svakako!) – ima svoj smisao.

Nađete li se u Rusiji, ne propustite si priuštiti i iskustvo ruske banje. Poslije iste spavat ćete poput bebice. Garantiram. S ljohkim parom!

Tekst i foto: Aleksandar Marković

Pratite nastavak priče i idućeg tjedna.



Pogledaj i:
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #1
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #2
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #4
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #6

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: