Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Redakcija 031
Offline
Avatar

Ukupno postova: 33334
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 27.10.2013. 20:03 
Naslov:  Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #3
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Rusija, a pogotovo Sibir, krije u sebi nevjerojatnu prirodnu raznolikost i bogatstvo. Cijela Rusija zapravo, obzirom na dominantni vegetacijski pokrov, izgleda poput svoje trobojnice: na sjeveru je bijela tundra, u sredini nepregledna plavo-zelena tajga, na jugu nije baš crvena, ali zamislimo kakva je u suton, stepa. Stoga je posjet Rusiji i Sibiru pravi praznik za svakog ljubitelja prirode. Iako su im mnogi gradovi među najzagađenijima u svijetu, u tom ogromnom prostoru količina netaknute prirode i dalje je nevjerojatna. I garantira kako možete, relativno lako, doprijeti do mjesta gdje doslovno ljudska noga nije nikada kročila. I ostanete doživotno fascinirani istom, čak i ako nikada ne susretnete nijednog od njezinih veličanstvenih stanovnika o kojima ste jednoć samo čitali, slušali ili gledali: medvjeda, sibirskog tigra, snježnog ili recimo amurskog leoparda. Kada bolje razmislim, možda je i bolje da ih ne susretnete, barem ne u bliskom susretu...

U tundri nisam još bio. Poglavito stoga što je sam sjever Rusije, osim dijela u Europi, uglavnom slabo prometno povezan s ostatkom zemlje i slabo naseljen. Ali bit će vremena i za to.

Zato je ruska tajga nešto što ne možete izbjeći, pogotovo ako putujete u Sibir. Ta se golema uglavnom crnogorična šuma proteže gotovo neprekinuto sjeverom Euroazije, od norveških fjordova na zapadu do tihooceanske obale na istoku. Kao najveća neprekinuta šuma na Zemlji, tajga prema nekim izvorima proizvodi godišnje oko četvrtine ukupne količine kisika u atmosferi, više no sve tropske kišne šume zajedno i kao takva jest prava „pluća Zemlje“. Ono čime ostanete doživotno fascinirani kada se prvi put susretnete s tajgom nije desetak vrsta crnogoričnog drveća, a koja joj daju miris koji također ne možete zaboraviti, nego breza. Breza u našim krajevima raste uglavnom kao ukrasno drvo ili u manjim šumarcima. Međutim vidjeti nepreglednu, neizmjernu šumu ispunjeno uglavnom brezom baca čovjeka u gotovo hipnotičku, nadnaravnu začuđenost. Njezina vam bijela kora u tamno-zelenoj tami tajge nastavlja svjetlucati pred očima još dugo, dugo poslije, i kad se vratite doma s putešestvija po Rusiji. Nije čudo da je upravo breza izabrana kao nacionalno drvo Rusije i da zauzima važno mjesto u ruskoj kulturi. Opjevana od Aljeksandra Sergejeviča do Sergeja Aljeksandroviča (od Puškina do Jesenjina, op.a.), korištena od davnina kao građevni, umjetnički, ogrjevni, odjevni (!) te kulinarski materijal, berjozka („brezica“) je „the“ drvo Rusije. Vidio sam u prodaji sokove i sirupe od breze, supruga mi je pričala da su u djetinjstvu znali piti brezin sok izravno iz drveta, a dodaje se i votki. Iiako sumnjam kako se osjeti ta suptilna razlika u okusu, pogotovo kad se zaviri dublje u čašu odnosno flašu...

No breza nije jedina među „plodovima tajge“ koju Rusi i ostali Sibirci cijene. Tu se redovito ide u „berbu“ (tj. sakupljanje) raznih vrsta bilja za domaće čajeve, a gljive su na visokoj cijeni. Postoji naime vrlo raširena tradicija obiteljskog, sezonskog sakupljanja gljiva i mnogi su se začudili kada sam im rekao da je u Hrvatskoj sakupljanje gljiva izuzetak kojim se bave pojedinci, a ne pravilo za čitave obitelji. Većinu gljiva Rusi mariniraju (tj. ukiseljuju) na sličan način kao mi razno povrće za zimnicu, a rezultat je ukusan proizvod na koji se potpisnik ovih redaka „navukao“ i sa žaljenjem ustvrdio da je tako nešto na žalost nemoguće pronaći u ovom dijelu Europe. Ali o tome drugom prilikom...

Također, izuzetno su popularne razne vrste bobičastog voća, od kojih su nam neke poznate (kao npr. maline, borovnice, ribizle ili šumske jagode), dok za druge vjerojatno nikada niste čuli: черёмуха [čerjomuha], ирга [irga] ili npr. калина [kaljina] (hrv. redom: sremza, merala i hudika ili udikovina). Potonja je opjevana u svjetski poznatoj ruskoj pjesmi „Kaljinka“. Kod na je poznatija kao „Kazačok“.

Ne zaboravimo još i sibirski cedar, cijenjen u Sibiru gotovo jednako kao i breza. Sibirci naveliko sakupljaju njegove karakteristične ljubičaste šišarke i koriste sjemenke na sličan način kao što se koriste pinjole u nekim dijelovima Hrvatske uz razliku kako su daleko dostupnije i jeftinije od pinjola kod nas: pečene kao grickalice, kao dodatak jelima i – naravno – kao aromatični dodatak samogonu (ruskoj rakiji) i drugim alkoholnim pićima...



Zapravo, zanimljiv je taj paradoks odnosa ljudi u Rusiji prema prirodi – s jedne strane tu je (zapadnjački gledano) još uvijek vrlo nisko razvijena ekološka svijest službenih vlasti i privrede, koja rezultira zagađenim gradovima i devastacijom velikih prirodnih područja, a s druge strane tu je jedna duga tradicija duboke povezanosti običnih ljudi s prirodom. Možda mnogo dublja no što sam je imao prilike osjetiti kod većine Hrvata, gdje se mnogo toga dobiva ne uzgojem nego izravno, branjem i sakupljanjem iz prirode. Možda upravo zbog kombinacije ova dva suprotstavljena aspekta, Rusi se trude što duže i što više boraviti u prirodi i uz prirodu.

A omiljene destinacije izleta i godišnjih odmora unutar Rusije su neki iz mnoštva zaštićenih područja. Koja su u Ruskoj federaciji službeno podijeljena na nekoliko razina, od kojih su najviša tzv. zapovedniki (čita se: „zapovjednjiki“), tj. strogi prirodni rezervati.

Primjerice, odmah južno od posljednjih kuća Krasnojarska počinje zapovednik Stolbi („Stupovi“), skup veličanstvenih stjenovitih formacija razbacanih po smaragdnoj tajgi. Iako su glavne rute na samom ulazu u rezervat dosta „optočene“ štandovima i kućicama s pićima, hranom i suvenirima, ta „civiliziranost“ prestaje već nakon prvih nekoliko „stupova“ i počinje netaknuta priroda. Nevjerojatna blagodat stanovnicima obližnjeg milijunskog grada, u kojem se upravo zbog rezervat Stolbi razvila čitav jedan pokret i zajednica tzv. „stolbista“ – planinara i zaljubljenika u prirodu. S vremenom su isti postali specifična subkultura, sa svojim kodeksom i aktivnostima koje objedinjuju alpinizam, zajednička druženja u prirodi i eko-aktivizam, a dobili su čak i svoj dan – Dan stolbista - prva nedjelja u rujnu.



Južnije u Krasnojarskom kraju, na padinama zapadnog Sajanskog gorja nalazi se nekoliko zaštićenih područja od kojih sam osobno posjetio park prirode Ergaki i nacionalni park Šušenski bor. Naziv prvog na jednom od turkijskih jezika znači „prsti“, a upravo mnoge od njegovih gora tako i izgledaju. Opis u Lonely Planet Russia: „crazy Ergaki mountains“ u potpunosti im odgovara, jer mnoge formacije ovdje izgledaju kao da prkose gravitaciji. Svježina i čistoća zraka, nebrojena kristalno prozirna jezerca u kojima se ogledaju nazubljeni vrhovi suludih Ergaka stvaraju ugođaj alpske, gotovo patetične ljepote, u kojem očekujete još samo neke ruske verzije ljubičastih „Milka“ krava da se pojave na kakvom proplanku, spokojno pasući blistavu zelenu sibirsku travu. I svisca koji zamotava čokoladu. Nije čudo što su upravo Ergaki jedno od najomiljenijih izletničkih i trekking destinacija (ljeti), odnosno snowboard i skijaška meka zimi. To uzima svoj danak u tome što ovdje osjećaj netaknutosti prirode sve više zamjenjuje osjećaj gužve, gdje broj tzv. tur-baza (turističkih naselja od drvenih bungalova) rapidno raste kako bi prihvatile sve veći broja turista koji se ovamo slijeva. I to čak i iz udaljenijih krajeva Rusije pa i iz inozemstva. Ipak, nije zgoreg napomenuti da me za ovo mjesto vežu neki jako lijepi trenutci provedeni u društvu moje supruge...





Nacionalni park Šušenski bor („bor“ je na ruskom druga riječ za šumu, drvo bor se inače kaže „sosna“) je nešto sasvim drugo. U Sajanskom gorju, uz istočnu obalu Jeniseja, blizu Sajano-šušenske hidrocentrale, nalazi se nešto čiji bi najbliži opis bio „sibirska prašuma“. Ovdje još uvijek vlada osjećaj netakntosti i istinske divljine, a pri ulazu u isti „ošine“ vas osjećaj kao da vas je netko tutnuo u golemu posudu ispunjenu svim mogućim aromatičnim biljkama – nevjerojatna, teška, sveprožimajuća, ali ugodna mješavina mirisa ogromne količine raznog bilja. Šteta što se mirisi (još) ne mogu prenositi elektronskim putem, jer ovo bi uistinu vrijedilo osjetiti njuhom...

Nešto dublje smo u parku naišli na tablu gdje je pisalo da je strogo zabranjeno bacati hranu oko sebe jer postoji mogućnost privlačenja medvjeda (!), kao i upute kako se ponašati ako sretnete kojeg. I baš kad smo se počeli međusobno ogledati koliko kome viri ili se osjeti hrane iz ruksaka, prolom oblaka nas je bio prekinuo u našoj namjeri za susretom sa sibirskim medvjedima...



Zanimljivo je i to da se upravo ovo područje tj. Sajansko gorje, smatra sjevernom granicom rasprostranjenosti snježnog leoparda (!). Iako sam našao podatak da u samom parku i susjednom Sajano-šušenskom biorezervatu živi oko 30-ak jedinki istog, vjerojatnost da ćete susresti koju od ovih tajanstvenih, neuhvatljivih, predivnih mačaka je vrlo, vrlo mala. Zapravo je snježnih leoparda danas, na žalost, daleko više na grbovima, zastavama i amblemima raznih ruskih federalnih jedinica, gradova i udruga, no što ih je još ostalo u prirodi unutar granica Rusije. Pa ipak samo saznanje da ih još ima, i da su tu, nedaleko od vas, ispunjava vas udivljenjem i strahopoštovanjem.

Ipak, žitelji sibirske tajge kojih se sami Rusi najviše boje ne pripadaju među najveća, nego među najmanja stvorenja. Prije svega – čuveni sibirski komarci, o kojima smo svi slušali straaašne priče, meni osobno nisu predstavljali neki problem. Je li to već prilagodba rođenog Osječanina uslijed naše stečene oguglalosti na komarce ili što ih možda više ima u sjevernijim i vlažnijim dijelovima Sibira, ne znam. No, znam da su mi puno veći izazov predstavljali obadi. A ovdje ih uistinu ima, i to u ne u jednoj izvedbi kao kod nas nego u nekoliko različitih veličina, dezena & boja. Svakome po želji. A svi jednako bolno grizu, tako da niste ništa propustili ako vas, primjerice, ugrize mali centimetarski žuti s narančastim očima, a ne, recimo, smeđi kapitalac od četiri centimetra s drap štraftama. Zanimljivo je bilo i to da su, iz meni nekog neobjašnjivog razloga, zaobilazili moju suprugu ili ih je ona nekom tajnom, sibirskom tehnikom uspješno eskivirala. Jer dok sam ja bio gotovo postojano okružen oblakom svojih novopečenih fanova, lamatajući bespomoćno okolo rukama, granjem te ostalim priručnim sredstvima, moja je supruga skakutala uokolo, tek koji metar dalje od mene, bezbrižno berući buketiće sibirskog cvijeća, potpuno nesvjesna njihova postojanja i prividno neosjetljiva na ubode istih!

A možda je upravo to bio ključ njezine imunosti: ne obraćati previše pažnju, biti u svom miru...

Ipak, za Ruse je najstrašniji stvor tajge upravo i najmanji od nabrojanih. Zapravo, strah od njega među lokalnim življem poprima ponekad paranoične, groteskne razmjere. I dok prosječan Hrvat može biti u doživotnom strahu od propuha, na isti način će se Rusi panično bojati - krpelja! Ovdje postoji čitava institucija zaštite od krpelja: desetine zaštitnih sredstava i repelenata, što za kožu, što za odjeću, te mogućnost osiguranja (na određenu svotu) u slučaju ugriza istih! Iako krpelja ima i u ovim krajevima i također ugrizi istih ponekad mogu imati loše posljedice poput tzv. krpeljnog meningoencefalitisa. Nisam primjetio da ljudi kod nas poduzimaju mjere zaštite u tolikoj mjeri prilikom odlaska u prirodu kao što to rade u Rusiji. Možda je u Sibiru vjerojatnost zaraze puno veća no u Hrvatskoj ili se radi o nekoj drugoj, opakijoj bolesti, nisam provjeravao. Ali sam vjerovao na riječ domaćima.



Uglavnom, izvukli smo se taj put i što se medvjeda i što se krpelja tiče. U sljedećem nastavku izlazimo iz tajge na široki prostor, u još jedan, tako karakteristično ruski, krajolik – "Majčicu stepu".

Tekst i foto: Aleksandar Marković

Pratite nastavak priče i iduće nedjelje.



Pogledaj i:
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #1
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #2
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #4
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #5
Ljubavna priča: Od Osijeka do Sibira #6


Zadnja promjena: Redakcija 031; 18.11.2013. 21:10; ukupno mijenjano 4 put/a.

Korisnički profil  Download Poruke   Ocjena: 5  
Ingo
Offline
Avatar

Ukupno postova: 3470
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Upozorenja : 1
Post Postano: 28.10.2013. 16:43 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

like !

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: