Kolodvor, bus, granica,
Novi Sad. Vrlo jednostavan početak. Zapravo prejednostavan.
EXIT je festival od kojeg se očekuje sve pa smo se legica i ja vodile tom izjavom... I nismo pogriješile. Dobile smo maksimum maksimuma, s tim da ne izostavljam umor, prljavštinu, mamurluk, neudobnost, ozljede itd.
Kako smo boravile u kampu i morale smo računati na neke od tih stvari, no pozornost su nam privlačili
ljudi. Tamo možete vidjeti svašta.
Od najvećeg šminkera
do bestidnog prljavca koji nije u stanju svih pet dana ni majicu promijeniti. Možda bih ga trebala razumijeti, no ako se ne možeš prilagoditi (ne)higijenskim uvjetima kampa, ovakve stvari nisu za tebe. Četvrtak je bio dan za raspremanje, koje pivo (tamo je limenka 3-4 kune) i
čilanje uz samo našeg, kamperskog DJ-a, dečka bez jedne ruke koji je tako dobru atmosferu pravio da su se i oni najmamurniji digli da bi joj pridonijeli.
Kada smo krenuli prema
Petrovaradinu, iznenadile smo se jer prijevoz nije bio besplatan, a pješačenje prema tamo nije toliko smetalo kao pješačenje od tamo. Tvrđava je predivna, a sam raspored bina je na koncertima bio ok. Istina je da se moraš stalno penjati i spuštati po starom gradu, čemu svjedoče žuljevi na mojim nogama, ali jednostavno te ne bude briga kada moraš pronaći Fusion stage na kojem nastupa
Kiril Džajkovski. Njegov bend je
ubio, u publici su se ljudi ponašali kao divljaci. Neusporedivo je bolji od planetarno popularnog
Fatboy Slima, koji je izgledao kao da mu se ne da živjet, a ne nasupati. Brkovi su bili simpatični i bolje su mi izgledali i zvučali tamo nego na nekim manjim, osječkim koncertima, što me začudilo. Drugi dan smo dočekali ekipu iz
Osijeka, koja nam je stvarno podigla raspoloženje opalo zbog premalo sati sna.
Neugodno zamorna šetnja do
Štranda, zezanje na klupama, naslikavanje, maženje lokalnih psića zavišilo je ponovnim putem prema tvrđavi. Činilo mi se da ima deset puta više ljudi nego dan prije. Za sve je bio zaslužan
Prodigy. Nisam bila sigurna tko je izgarao tu energiju, pjevači ili publika koja je brojala oko
40 000 ljudi. Koliko te glazba može natjerati da radiš ono što inače nikada ne bi? Dođi ovdje i pitaj Exit2013 i njegove ljude. Poludiš, zaneseš se, nema te.
Voodoo people,
Smack my bitch up,
Breathe. Hit za hitom i ne staju, samo nastavljaju. Skidam kapu, momci, ovo je priča koju moji unuci moraju znati.
Subota je već lagano donijela zbunjenost. Da, znam, sad će svi misliti kako sam ja budala koja se žali, a nalazi se
EXIT-u 2013. Jesam, ali ovo je ubojstvo za imunitet i jako dobar opijum za duh. Moram se ispovijediti. Da čovjek živi ovim tempom, ne bi izdržao pola mjeseca psihički normalan, a do kraja tog istog, zalegao bi i ne bi se više dizao. Osječku ekipu zamijenili smo beogradskom. Dečki su, također, kampirali, ali su i radili kao promotori na festivalu.
Dobro smo se
skompali i dobro nam je došlo da nas netko koordinira jer su tamo bili duže od nas i bolje su poznavali protokol. Sad više nismo raspolagali limenkama već gajbama piva i širim prostorom kampa te dijela grada u kojem smo bili. Čudno ili ne, ali svakako smo se bolje
našli s ljudima s ovog podneblja jer se npr.
Britancima nisam htjela ni približiti. Prljavi,
prenadrogirani, žele forsirati i na kraju naprave šou svima ostalima jer pokažu što sve fiziološke potrebe mogu napraviti čovjeku kada pretjeruje. Taj dan u
Dance areni nastupao je
David Guetta, toliko su se svi moji veselili da nismo ni otišli na koncert... Jesmo, ali nekoliko sati kasnije. No, bitno je da sam se uvjerila da je arena stvarno svjetska. Doslovno kao u filmovima: DJ je „
bog“ na visokoj bini, ljudi u transu, sjene na starim zidinama. Jutro tamo dođe prije nego što kažeš EXIT. Kasnije se više ni ne isplati spavati, samo želiš nešto pojesti, popiti, sjediti tih par sati na klupi
„da razmišliš“ i nastaviti.
Dobra stvar u kampu bila je chill out zona, s velikim vrećama i madracima za spavanje,
„preljevanje“ i čekanje koncerata. A još bolja stvar je to što nije pravih ogledala, jer nitko ne želi vidjeti na što liči tih dana. ljudi mi nisu bili jasni taj zadnji dan, prodavali su za stvarno male novce svoje narukvice, a očito nisu bili svijesni što će propustiti:
Nick Cave... Dajte ljudi, još jednom: Nick Cave! Taj genijalni glazbenik, narkomanskih sklonosti, sjedio je za onim klavirom i briljirao. Prenese na tebe točno ono što tražiš, a onu svoju mračnu stranu ipak zadrži za sebe. Nakon njega moraš biti pod dojmom, ali evo nas par je ipak zaspalo na travi pokraj sve one vreve. Od hladnoće i gladi zbog nedostatka novaca više mi se nije bilo tamo, no lokalni obožavatelji irske glazbe su me uvjerili da samo još poslušam Ortodox Celtse. Ovim putem im neizmjerno zahvaljujem. Taj koncert jer za mene bio najbolji na cijelom festivalu. Tijekom cijele svirke mi nije bilo jasno kako ranije nisam čula za njih. Rasturili su i ujedno dobili novu vjernu obožavateljicu. Tek sam nakon zadnje pjesme shvatila da je stvarno svanulo, a pogled je pucao jer mi se Novi Sad nikad nije činio ljepšim. Trebalo je sada otići kući...
Na polasku natrag neki stari čovjek svirao je violinu. Neka, trebalo je nešto što će nas umiriti kada nas već neće odmoriti. Na moju žalost ili sreću, ovih pet dana ne mogu sabrati u jednom tekstu, možda u svojoj glavi ću uspjeti nakon par dana. EXIT i Novi Sad za mene su bili izazov, a postali su najbolje riješenje jer će ostati u najdubljem sjećanju. Probala sam bez emotivnih šemica, ali još me uvijek drži postEXIT depresija. I Novom Sadu poručujem:
Volim te za jedno pivo više!
Tekst i foto: Vlatka Tikas/Osijek031.com
Nebitno
Žensko
Muško
