Jučerašnji je dan na Osječkom ljetu kulture bio posvećen liku i djelu Jamesa Joycea. On je bio irski pisac kojega smatraju začetnikom modernog romana. Posljednja dva Jamesova pronađena "dragulja" su "Mačke Kopenhagena" i "Mačak i vrag". Riječ je o pričama za djecu (a priče za djecu rijetko je pisao,točnije samo ta dva puta) koje je Joyce kao dio pisma napisao svome unuku Stephenu. Taj "rukopis" svjedoči bliskoj povezanosti djeda i unuka koja je potencirana na n-tu, budući da je James živio u Danskoj, a maleni Stephen u Francuskoj.
Spomenute su slikovnice predstavljene u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Ugodna temperatura i lagani povjetarac dali su poseban "štih" riječima iz ulomaka Jamesovih slikovnica, koje su odzvanjale i dopirale do malih,ali i velikih.
- Ne mogu ti poslati mačku iz Kopenhagena jer nema mačaka u Kopenhagenu. Naravno, da je bilo mačaka u Kopenhagenu. No, možda ne tako tajanstveno ukusnih...-
Mačke Kopenhagena otkrivaju Joyceov neobičan smisao za humor kojega neki kritičari nazivaju apsurdnim. "One" su sestra blizanka slikovnici "Mačak i vrag."
Književni kritičar Saša Drinić rekao je da ove slikovnice nisu bile toliko jako poznate hrvatskoj javnosti i da mu je zato baš drago da je dobio priliku govoriti o njima. - Slikovnice su vrlo slične po tematici jer se James Joyce u pismima svom unuku(iako se radi o petogodišnjaku)obraća kao sebi ravnome i opisuje mu zanimljive događaje s mačkama i vragom u francuskom gradiću Beaugencyju, a isto tako i mačkama u Kopenhagenu. Mene se dojmila činjenica da njih dvojica u međusobnoj komunikaciji imaju poseban šifrirani jezik koji nije čitateljima prepreka da priču pročitaju u jednom dahu. –rekao je Drinić.
Mačke Kopenhagena priča je ukrašena crno-bijelim ilustracijama muškarca s kovčegom, štapom i šeširom, crtežom miša na mjesecu sa rupama od sira. S druge strane, u slikovnici "Mačak i vrag" nadahnute čudesne ilustracije djelo su briljantnog autora Tomislava Torjanca, nagrađivanog ilustratora romana Pijev život, Antunatuna, Djevojčice i diva. Torjanac je dobitnik nagrada Kiklop 2009. za najbolju slikovnicu i Lice knjige 2009. za najbolju ilustraciju naslovnice.
Redatelj Nikola Zavišić (poznat onima koji prate rad Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića po režiranju predstave Emil i detektivi, koja je postala apsolutni hit) vratio se i zamahnuo čarobnim štapićem i povezao "2 u 1". Priče (dva x 1 komad) u jednu predstavu "Jamesove mačke".
- Na početku je bilo malo istraživanja terena, nismo znali na koju stranu krenuti, kojom se vrstom kazališta uopće baviti i onda smo tako nekako spontano, izuzetna ekipa glumaca, motivirani tim, suradnici i ja, došli do jednog vrlo čudnog jezika koji je sličan svijetu Jamesa Joycea u ovim slikovnicama. - rekao je Zavišić.
U predstavi glume Edi Ćelić, Ivica Lučić, Areta Ćurković, Lidija Kraljić i Aleksandra Colnarić.
Duhovita je to priča o stanovnicima francuskog gradića Beaugencyja, koji su široku rijeku Loire morali prelaziti čamcima, sve dok njihov dovitljiv gradonačelnik, uz nevoljku pomoć jednoga mačka, nije uspio prevariti samoga vraga da im sagradi krasan most.
Mostovi spajaju, povezuju, zbližavaju. Upravo je i ovdje most spojio "Mačka i vraga" i "Mačke Kopenhagena".
Dio tima čine i dizajnerica i kostimografkinja Mateja Benedetti, Dunja Jocić zadužena je za scenski pokret, a nezaobilazne maske je izradio Boris Sekulić. Glazbu za predstavu skladao je slovenski glazbenik Boštjan Gombač. Ovo je ujedno i njegova prva suradnja s Kazalištem.
- Glazba nije blef. Morate vjerovati jedni drugima,ali u isto vrijeme raditi za publiku. Što više dajete, više dobivate! - riječi su ovoga umjetnika.
U predstavi je dočarana povezanost između djeda i unuka, dva mačkoljupca udaljenih kilometrima. Ljubav ne poznaje granice. A čini se da je samo nebo granica i Zavišiću koji je Joyceovu "čudnost" razlio po kazališnim daskama. Savršena svjetla koja vizualnim efektima dočaravaju pojedinu situaciju u kojoj se nalaze likovi, neobičnost scenografije na kojoj su nevidljivim nitima povezani kostimi koji kao da lebde, odnosno stoje u zraku i bacaju sjene na pozadinu čineći ih nepomičnim "divovima". Vješto osmišljene maske koje kao da u nekim trenucima "migaju" tim krupnim očima i u usporenim pokretima glave kao da promišljaju zapravo živuće im korake. Savršeni kostimi koji su spoj nekog apstraktnog i zbiljskog, čudnih boja, neobičnih linija iz zemlje čudesa. A onda i taj vražji "belze blebet" kojim vrag skviči i "razara" ambijent. Sve je to dio ove priče o neobičnim mačkama koja pomalo, ovako zaokruženo mačkovita, vuče na nešto što bi se moglo pronaći na repertoaru fantastičnog Tima Burtona.
Tekst ću završiti u stilu Jamesa Joycea: "Što ti misliš o svemu ovome?"
Ono što sam primijetio da je odlično, vezano za ovogodišnje OLJK, su izvještaji Martine Družinec. Vrlo simpatično, pozitivno, sa dosta opisa same priče oko izvođača ili djela, dosta lijepih slika ukomponiranih u tekst, intervjui, itd...
Nebitno
Jučerašnji je dan na 
