Klub knjižare Nova & Naklada Ljevak & Srpsko narodno Vijeće pozivaju vas na promociju knjige
Teofila Pančića "Aleja Viktora Bubnja" koja će se održati u
subotu, 15. lipnja 2013. godine, u
19 sati u
Klubu knjižare Nova, Trg A.Starčevića 4.
Sudjeluju: Dario Grgić, Davor Špišić, Nenad Rizvanović i Teofil Pančić. Voditelj: Igor Gajin.
Teofil Pančić rođen je 1965. u Skoplju. Petnaest godina je živio u Zagrebu. Kolumnist i kritičar nedeljnika "Vreme", a od 1999. politički komentator Radija Slobodna Europa. Kritičke i analitičke tekstove
objavljivao je u nizu listova i časopisa iz Srbije i sa ex-YU prostora (među kojima su "Naša Borba", "Republika", "Feral Tribune", "Globus", "Dani", "Sarajevske sveske", "Dnevnik", "Nezavisni", "Vojvodina2, "Pobjeda", "Monitor" itd), kao i u publikacijama iz SAD-a, Rusije i više europskih zemalja. Objavio četrnaest autorskih knjiga. Živi u Zemunu i Novom Sadu. Pored niza drugih priznanja, Pančić je u 2010. godini dobio nagradu "Dušan Bogavac" za etiku i hrabrost. U obrazloženju nagrade Nezavisno udruženje novinara Srbije ističe Pančićevo dosljedno zastupanje progresivnih, demokratskih i anifašističkih stavova.
Aleja Vikotra Bubnja
petnaesta je knjiga Teofila Pančića , i prva potpuno
autobiografska u kojoj, između ostalog, opisuje i godine svog odrastanja u Zagrebu. Većina stvari koje je do danas objavio Teofil Pančić kao da je pisana iz viđenja osobe kakvom smo mogli postati da nas nije ponijela ostrašćenost posljednjih dvaju desetljeća, gdje je teško reći je li gore ubijanje devedesetih ili izravnavanje računa nultih i desetih godina. Pančić je odrastao u osobu kakvom su mnogi mogli biti, samo da se nisu dali ponijeti od strane kojekakvih bujica, bile one političke ili teorijske, estetske ili slavohlepne. Iz njegovih je tekstova u čitatelja redovito gledao i dječak koji još uvijek voli stripove Paje Patka i biće čija je tananost zgrožena bestijalnošću vremena i prostora. Postoje ljudi koji su poput automobila što funkcioniraju samo na
5000 obrtaja, i potpuno su neupotrebljivi kada se gas spusti na 1500, što je, je li, optimalno i normalno kretanje cestom, što su, povijesno konstatirajući, takozvana, geteovski rečeno, nezanimljiva vremena i, kao, monotone vožnje. Kako je to biti čovjek koji se ne usteže ponašati posve normalno u nenormali - to je osnova iz koje nastaje intonacija Pančićevih tekstova. I to je i ključno mjesto njegova rizika: odbijanje pridruživanja plemenu, dječije (ali ne naivno, nego nekako čisto) ostajanje na distanci, nastojanje da se o svemu promisli što je moguće hladnije glave, prebivajući, predinovski kazano, na svoji strani.
Nebitno
