U
Domu HDLU Osijek (
Galerija Kazamat), u Tvrđi kod Vodenih vrata,
od 08. do 29. rujna 2006. godine moći ćete pogledati
izložbu slika "Kolo" Tanje Tintor Keller, i to
svakog radnog dana od 17 do 20 sati.
Otvorenje izložbe je
08. rujna 2006. u
19 sati.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme sveukupnog oživljavanja nacionalne problematike, stasala je unutar popularne kulture hibridna praksa koja je elementima folklora, kao izrazom identiteta i podrijetla, baratala, nažalost, krajnje neukusno, zašavši u kičersko-patetični amaterizam. S druge strane, suvremena likovna produkcija strogo se rezervirala od koketiranja s narodnom kulturom usprkos široko prihvaćenom postmodernističkom anakronizmu koji je pod okriljem formalne i sadržajne citatnosti asimilirao šaroliki rekvizitarij različitih vremensko-prostornih, bližih i daljih, kulturoloških oblika. Razloge toj distanciranosti možemo pronaći kako u težnji za radikalnim odmakom od spomenute kvalitativno upitne pop-produkcije koja je upravo na nacionalnim simbolima izgradila svoju retoriku, tako i u činjenici da se folklor, kroz prizmu moderne urbane orijentacije, ne sagledava samo u tradicijskom već i u tradicionalnom, pa time automatski i u pejorativnom značenju. Ako bacimo pogled na paralelnu glazbenu produkciju, vidjet ćemo da se devedesetih godina fuzijom folklornog i modernog rock ili džez - zvuka razvila tzv. 'world' ili etnoglazba, relativno pozitivno ocijenjena unutar stručnih krugova. Sukladno tomu, jedan od rijetkih primjera (ako ne i jedini) suvremene reinterpretacije folklora unutar hrvatske likovne scene rad je akademske slikarice Tanje Tintor Keller.
U potrazi za inovativnim izrazom, umjetnici se danas okreću najnovijim dostignućima tehnike i što aktualnijim temama; za razliku od njih Tintor Keller u toj je istoj potrazi krenula obrnutim putem stvarajući na tradicionalnim i nacionalnim premisama referentno djelo suvremenog karaktera. Zadnjih pet godina, tj. od završetka Akademije likovnih umjetnosti, autorica kroz formu autoportreta propituje vlastito jastvo, provlačeći kontinuirano kao podtekst motiv slavonske narodne nošnje. U osnovi je svaki njezin rad poliptih sastavljen od nizova autoportreta odjevenih u nošnju i smještenih na monokromnim crvenim, plavim ili neobojanim pozadinama, bez naznaka perspektivnih rješenja i dodatnog sadržaja. Posljednji radovi vode prema nešto konciznijoj formi, bilo da je lik sveden samo na lice koje proviruje kroz obrub marame i dominira isključivo svojim upečatljivim pogledom, bilo da je boja izostavljena na račun crnog crteža s ugljenom kao u najnovijem radu Kolo. U doba apostrofiranog kulta izrežirane estetizacije i vrhunske sterilne ženske ljepote, autorica, potpuno lišena narcisoidnosti, namjerno na slici nagrđuje svoje lice „smiješnim facama“, „kolačenjem“ očiju i „cerenjem“, stvarajući tako čitavu paletu psiholoških stanja vrckavo - luckastog karakera. Zafrkantsku intenciju dodatno potvrđuju i naslovi kao Zvrkeša, Nagrda, Smućurla…, sve imena kojima ju je baka od milja nazivala u djetinjstvu. Taj zezantski ton svojevrsna je brana od eventualne patetike i sentimenta (inače uobičajenih implikacija zavičajno-folklornog asortimana). Tintor Keller, kao urbano osviještena osoba, nema namjeru proklamirati tradicijske ili tradicionalne vrijednosti; ona naprosto emocionalno reagira na sredinu svog odrastanja i u tom smislu reanimira tradiciju metodom adekvatnom današnjem vremenu, pokazujući nam u konačnici da nema zastarjelih tema, već samo zastarjelih formi.
Ideja retrogradnog povezivanja s korijenima unijela je u ovo slikarstvo još jednu „novinu“. Riječ je o vezu. Naime, pojedine slike, osim bojom, prekrivene su koncem koji svojim oblikom prati mimetičnost figurativnih kontura, stvarajući toplu taktilnost kroz još jednu smjelu inauguraciju tradicionalnog. Tanja je, dakle, uspjela etablirati dvije, u suvremenoj umjetnosti marginalizirane pojave: folklor kao motiv i vez kao medij. Moramo priznati da bi se malo koja osoba s modernim pretenzijama upustila u stvaralačku avanturu zasnovanu na tradicionalnom i tipično „ženskom“. Kuražnim zahvatom „staro u novo“, s malim pomacima na formalnom planu, Tanja Tintor Keller postigla je učinak upečatljive vizualnosti i specifične samosvojnosti u okviru intencija revalorizacije „slike kao slike“ - nove reaktivne tendencije koja čovjeka intuitivno usmjerava k samozaštiti od hipertehniciziranog svijeta, kako bi možda zadržao minimum humanog življenja.
(
iz predgovora kataloga izložbe, autorica
Ana Tuk)
Muško
