Supružnici
Maja Sajler Garmaz i
Željko Garmaz oboje su novinari. Željko je voditelj dopisništva 24 sata u Slavoniji, a Maja je donedavno bila voditeljica dopisništva Vjesnika u Osijeku. Od ožujka ove godine službeno su registrirali udrugu "
Srce za Afriku" kako bi preko nje prikupljali donacije za izgradnju srednje tehničke škole u selu
Kivumu u Ruandi. Na zamolbu da nam ukratko kažu nešto o sebi i svom projektu, Maja i Željko odgovaraju:
-
Prije točno godinu dana objavili smo knjigu "Naš čo'ek u Africi" od čije prodaje smo se odrekli kompletnog prihoda i sve usmjerili za izgradnju te škole. A već sada je prva faza radova, koja obuhvaća izgradnju i uređenje prve školske zgrade, pri kraju. Do sada je za prvu fazu gradnje škole, koja uključuje 800 kvadrata prve zgrade, potporni zid za drugu zgradu, zemljište te za dva ogromna tanka za prikupljenje kišnice (jer tamo nema vodovoda) za 600 kubika vode prikupljeno oko 150.000 eura. Škola će imati 11 učionica i u njoj će uskoro 150 učenika krenuti s nastavom. Kada se dovrši druga faza, ukupno će u školu ići 1000 učenika. Dakle, škola će imati dvije zgrade: prva zgrada ima 800 kvadrata i ona je sad pod krovom, sad se obavljaju unutarnji radovi, a druga zgrada će imati 900 kvadrata i nju ćemo početi graditi tek kad prvu kompletno završimo. Razlog je taj što srednja škola u Ruandi traje šest godina i mi ne možemo odmah upisati svih 1000 učenika. Ovih desetak učionica će nam biti dovoljno za prve dvije-tri godine, a tada ćemo graditi i drugu zgradu pa dok dođemo do šeste generacije cijela škola će biti gotova i moći će primiti svih 1000 učenika. To će biti tehnička škola poslije koje se može ići na fakultet. Ovo sve što smo do sada napravili je kruna našeg životnog opredjeljenja koje se zove Afrika.
Na pitanje zašto baš Afrika i otkud ta fascinacija tim kontinentom, Željko odgovara da je tu priču on inicirao jer ga Afrika zanima već 15 godina. Kako je 13 godina radio kao ratni reporter, htio se okušati i na afričkom kontinentu pa je 2000. godine kao novinar "Vjesnika" otišao po prvi put u Afriku, u Sierra Leone, u vrijeme kada su i "Associated Press" i "Reuters" napuštali tu zemlju koja je bila u
ratnom kaosu i on je jedno vrijeme bio jedini strani novinar tamo. U međuvremenu je upoznao Maju koja je dijelila njegovu strast prema Africi i putovanjima (Egipat, Tunis, Južna Afrika...), 2006. su se vjenčali i odlučili su imati medeni mjesec u Africi gdje se cijela ova priča zakotrljala.
-
Otišli smo družiti se s gorilama u gorju Virunga na tromeđi Ruanda-Kongo-Uganda. Popeli smo se na vrh aktivnog vulkana i proveli noć gore iznad kratera punog lave. Tada smo upoznali i fra Ivicu i to sasvim slučajno. Naime, mi putujemo uvijek u svom aranžmanu i pokušavali smo riješiti logističke probleme oko našeg boravka u Ruandi, čisto da se znamo organizirati – gdje odsjeti, gdje ćemo najlakše pronaći gorile, kako preći granicu prema Kongu, takve stvari.... Tražeći po netu otkrili smo da tamo ima naših misionara, poslali smo mail fra Ivici i on nam je odgovorio kao da se znamo sto godina: "Moj čo'ek, ništa vi ne brinite, samo vi dođite!". I tako smi mi došli kod njega, skompali se, sve je bilo super, upoznali smo selo i mještane... Otišli smo u potragu za gorilama u gorje Virunga, popeli se na vulkan Nyiragongo u Kongu i sve je to bilo super, ali kad smo se vratili u selo skužili smo da nas najviše zanimaju upravo ti ljudi, djeca i život tamo. Mi često kažemo: otišli smo u Afriku radi prirode, a vraćamo se zbog čovjeka.
Već u to vrijeme fra Ivica je govorio kako mu je san da otvori još jednu srednju školu jer on je u to vrijeme već imao jednu strukovnu školu u kojoj uči djecu za šest različitih obrtničkih zanimanja, ali kapacitet škole je premalen za 320 djece koliko ju trenutno pohađa. Cijelo selo inače ima 35.000 ljudi, ima pet osnovnih škola, a nema ga ni na karti. Osnovna škola tamo traje šest godina i djeca kad ju završe praktično su na ulici. Fra Ivica nam je govorio da stalno razmišlja kako bi izgradio još jednu tehničku školu za što mu treba jako puno novaca kojeg on nema jer oni su fratri i žive uglavnom od donacija, a on svaki dan samo u svojoj strukovnoj školi treba nahraniti više od 320 učenika. On je djecu u školu zapravo i privukao upravo toplim obrokom jer su ta djeca toliko siromašna da često ne jedu doma. Fra Ivica je u zadnje dvije ili tri godine u svojoj strukovnoj školi imao odjel električara. U selu koje nikad struju nije imalo, odjednom imaš cijeli razred električara. Ali što, on je znao da kreće elektrifikacija Ruande i tih ruralnih dijelova i da će im trebati mnogo električara. Njemu je taman druga generacija završila školu kada je krenula elektrifikacija zemlje i svi njegovi učenici su dobili posao! To je ulaganje za budućnost i vizija koju je on imao.
Maji i Željku se jako svidio taj trud i entuzijazam pa su nastavili posjećivati Kivumu, a s fra Ivicom su postali veliki prijatelji. Razmišljajući kako bi mu mogli pomoći palo im je na pamet: "Što najbolje radimo? Pisanje", pa su odlučili napisati knjigu. Uzeli su mjesec dana godišnjeg i išli s fra Ivicom po svim afričkim selima gdje je on radio u protekle 23 godine zapisujući njegove priče koje su pretočene u knjigu "Naš čo'ek u Africi" koja se pojavila u prosincu prošle godine. Knjiga je do danas otišla u preko
5.000 primjeraka, a kompletno je rađena u kućnoj radinosti, u do-it-yourself maniri. O tome Maja i Željko kažu:
-
Svaka knjižara ima neki svoj interes što podiže cijenu knjige za 30 do 50 %. Mi smo htjeli da ona bude dostupna svakome, da bude što jeftinija, ali opet ne prejeftina, da se skupe neki novci. Odlučili smo da knjiga nema cijenu, ona se poklanja, ali za donaciju od minimalno 80 kuna. I ljudi su to fantastično prihvatili. Za prodaju smo se koristili Internetom, Facebookom, pa kako smo mi iz medijske struke koristili smo senzibilitet ljudi i kolega za ovom tematikom. Taj gerila marketing je kod nas odlično funkcionirao. Na osnovu našeg primjera i na temelju prodaje knjige zaključili smo nešto o hrvatskom narodu: unatoč teškoj situaciji, Hrvati su pokazali visoku razinu senzibiliziranja i suosjećajnosti za probleme ljudi na drugom kraju svijeta. Koliko god da je ovdje teška situacija, ljudi uvijek nađu kunu ili dvije za nekoga tko ima manje od njih i to je ono što je fantastično. Kad smo osnovali udrugu "Srce za Afriku", vidjeli smo da su krizna vremena i odlučili da nećemo od ljudi samo tražiti novac, nego smo im htjeli nešto ponuditi zauzvrat. Fra Ivica nam je poslao radove koje su njegova djeca napravila od kore drveta, banane, slike, čestitke, narukvice i tko god je nešto donirao, dobio je poklon. I ljudi kod nas su to sjajno prihvatili.
Ove godine Maja i Željko su pripremili
kalendare za 2013., džepne i zidne, imaju i simpatične košarice koje su stigle iz Ruande i to ide isključivo preko Facebook stranice udruge. Kako bi pojačali svoju nazočnost među ljudima i izvan virtualnog svijeta, Maja i Željko su se uključili u brojne aktivnosti diljem grada. Jedna od takvih je bila nedavno, na Sajmu antikviteta u Tvrđi, s Ugostiteljsko-turističkom školom. O tome kažu:
-
Do sada smo sve radili uglavnom nas dvoje, uz pomoć članova obitelji i nekoliko prijatelja, ali u zadnje vrijeme nam se javlja sve više ljudi koji bi se htjeli uključiti u projekt. Prvi je bio Rotary klub iz Osijeka i Kuća zelenog čaja koji su nam oko Uskrsa organizirali u Portanovi jedan štand kojega su platili i malo nas izreklamirali među svojim članovima. Sad nam se priključila [i]Ugostiteljsko-turistička škola i to na način da smo nas dvoje otišli i održali jedan školski sat – predavanje za učenike o Africi, prilagođeno srednjoškolskom uzrastu. Za tih 45 minuta muha se nije čula koliko su svi pažljivo slušali i onda su oni predložili da naprave nešto za nas, tako da je cijeli razred slastičara pripremio
kiflice i kolače pa su nam se pridružili na
Sajmu antikviteta u Tvrđi. Napravili su 50 kg kiflica i kolača i to su sve uspjeli prodati. Sad su nam se javile djevojke s
Ekonomskog fakulteta koje su u Portanovi 8. i 9. prosinca imale štand gdje su također prikupljale donacije[/i].
Maja i Željko s ponosom naglašavaju kako su izuzetno zadovoljni dobrim odazivom ljudi na projekt jedne male udruge koja je zapravo tek na početku. Postoje razmišljanja i o širenju udruge na druge gradove u Hrvatskoj jer interes za djecu u Africi je velik. Također naglašavaju da prva faza škole neće biti gotova do siječnja, kada počinje školska godina u Ruandi, jer ih je kišna sezona zeznula, tako da će otvorenje vjerojatno biti u
drugom mjesecu. Osigurali su i
učitelje iz Kanade koji će djeci, polaznicima prve generacije, omogućiti besplatno učenje engleskog jezika. Naime, Ruanda je do prije tri godine bila frankofonska zemlja, bivša belgijska kolonija, ali su vlasti Ruande odlučile da zbog ulaska u Commonwealth službeni jezik u školama postaje engleski. To se dogodilo doslovno preko noći i to je sada veliki problem, pa obzirom da prve godine neće moći provesti predviđeni školski program, odlučili su dovesti
volontere iz Kanade i djecu učiti samo engleski. Fra Ivica je poslao kurikulum i nastavne programe u Vladu i oni su sad na razmatranju. Kad dobiju od njih zeleno svjetlo, kreće nastava.
Na pitanje kakav je život u tom selu, njih dvoje odgovaraju:
-
Život je tamo potpuno drugačiji, za nas poprilično nezamisliv. Obzirom da je sada predblagdansko vrijeme, prikazat ćemo to ovako: oni ne troše novac kojeg su skupljali preko godine jer ga nemaju. Ne srljaju u šoping jer božićni pokloni kod njih ne postoje. Kod njih je Božić bitno skromniji i svodi se na postavljanje lista banane ispred kuće. Jedino je taj dan obrok malo bogatiji jer je to okupljanje obitelji, kada oni koji su otišli trbuhom za kruhom u grad se vraćaju na selo i to je prilika da se svi vide i budu zajedno. Za mnoge je to jedini dan u godini kad pojedu meso i to eventualno, ako su dobrostojeći. Nemaju struje, tek su ju nedavno uveli i dijeli se na žetone, znači da se ne dogodi da netko potroši, a ne može platiti. Sistem je pre-paid, kao s bonovima za mobitel. Nemaju vode, voda se nosi sa izvora i ti ćeš svakoga dana vidjeti hrpe male djece koja s kanisterima juri na izvor po cijeli dan. Roditelji su uglavnom na poljima, svatko ima neku malu parcelu koju obrađuju i od toga žive. Uglavnom jedu slatki krumpir, mahune, banane, grah i to je njihov jelovnik.. Meso ne jedu, osim kad se skupi nešto novaca. Ali ono što nas oduševljava i zbog čega se uvijek vraćamo tamo je što ćeš kod njih uvijek vidjeti osmijeh na licu. Time su nas "kupili" i mi smo boraveći tamo naučili da više cijenimo to što ovdje kod kuće imamo, što možemo upaliti svjetlo ili otvoriti hladnjak. Tamo ništa od toga nemamo.
Za kraj smo ih zamolili da nam ispričaju neku anegdotu tijekom svog boravka u Ruandi.
-
Prvi dan u Kivumu dolazimo i nosimo kulen koji smo prošvercali u torbi za fra Ivicu. Kako smo dva dana putovali, ja vadim taj kulen izu torbe i kažem, ne razmišljjaući uopće gdje sam došla, "Fra Ivice, ajde molim te stavi ovaj kulen u frižider jer se opustio na putu", a on je samo podigao brk, pogledao me i rekao: "Pa dobro, jel' znaš ti gdje si došla? Sad ću ti ja pokazati kako izgleda naš frižider!". Uzeo je cijeli kulen, izrezao ga, pozvao sve seljane koji su bili u blizini, dao svakome po komad, to je planulo za 30 sekundi, i rekao: "E, to ti je moj frižider!".
Kunske uplate mogu se obaviti na žiro račun udruge u Hypo Alpe-Adria Bank:
2500009-1101366453. Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja treba navesti 'donacija'.
Tekst: M.M./Osijek031.com
Foto: Maja i Željko Garmaz
Pročitajte i...
Škola u Kivumu pod krovom
Počela izgradnja srednje škole u Kivumuu u Ruandi!
Humanitarna akcija – Kumstvo djeci u Africi - …jer srce je veliko!
Portanova: Humanitarna akcija "I sa 1 kn možete puno pomoći!"
Kino Urania: Predstavljanje knjige 'Naš čo'ek u Africi'
Nebitno
