Jučer sam išao na sahranu
Davorka Feila. Ne volim
sahrane. Stara istina kaže, da kad dođeš u određene godine, svoje prijatelje i poznanike sve češće počinješ susretati upravo na grobljima, oko lijesa ili, ne daj Bože, u njima. To me uvijek
štrecne i podsjeti na
vlastitu smrtnost. To i činjenica da još jedna osoba koju sam poznavao više nije s nama.
U subotu je preminuo Davorko Feil. Tipizirani oglas u dnevnim novinama reći će samo šturo da je "iznenada preminuo u 53. godini života". Ali kao i uvijek, u takvim situacijama, iza ovako šture formulacije krije se, barem nama koji smo ga donekle poznavali,
mnogo više.
Davorko i ja nismo bili prijatelji, prijatelj je malo preteška riječ. Poznanici, možda čak i friendovi, kako već zovete ljude koje viđate s vremena na vrijeme, odete na kavu ili se sretnete na nekom događaju,
proćakulate malo i zatim tu osobu stavite ad acta za narednih dva, tri, šest mjeseci.
Ne sjećam se točno kad smo se upoznali, ali to mora da je bilo
prije rata na nekom od rock koncerata koje smo pohodili a, kako mi je kasnije pričao, neke od njih je i sam organizirao. U to vrijeme pozdravljali smo se kimanjem glave, dvojica poznanika koji dijele sličan glazbeni ukus ali ih razdvajaju godine i generacije.
Intenzivnije smo se počeli družiti tek sredinom 90-ih. Davorko je bio u Hrvatskoj vojsci od 1991. do 1993., napustio ju je sa statusom
ratnog invalida i onda se, u mirovini, aktivno posvetio onome što mu je bila životna opsesija -
borbi za prava životinja i zaštitu okoliša.
Negdje u to vrijeme, dok sam radio u jednoj međunarodnoj organizaciji, imao sam sastanak s njim i njegovom kolegicom
Ljiljankom, tada u svojstvu osnivača udruge Osječki zeleni, o mogućnosti da moja firma pomogne u financiranju ideje koju mi je tada prvi put iznio -
otvaranja skloništa za napuštene i izgubljene pse. Ja sam kontaktirao svoje nadređene ali, kao što sam i očekivao, dobio sam odbijenicu. Tko će se brinuti o tamo nekim životinjama kad je rat netom završio i treba se brinuti o ljudima.
Ali Davorko
nije odustajao. Kad već nije naišao na otvorena vrata u Osijeku, potražio ih je vani, osnovao je udrugu
Život - nevladinu i neprofitnu udrugu sa sjedištem u Osijeku (na vlastitoj kućnoj adresi), uspostavio je kontakte s nekoliko važnih međunarodnih institucija koje se bave zaštitom životinja, poput američke The World Society for the Protection of Animals (WSPA) i britanske The Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals (RSPCA), prezentirao im je svoju ideju i od njih dobio prva sredstva za
Azil u Nemetinu. Bilo je to davne
2000. godine. Lokalna vlast tek se kasnije, po starom lošem običaju, uključila u financiranje ovog projekta, inače prvog skloništa za napuštene pse u Hrvatskoj. Lokalne vlasti su poput prevarenih muževa: uvijek posljednje prepoznaju dobre ideje čak i kad su im pred nosom.
Kako sam u to vrijeme počeo raditi u Zagrebu, tako su nam se i kontakti prorijedili, ali smo se i dalje sretali na nekim konferencijama, radionicama i seminarima, a znala je pasti i pokoja kava kad bih vikendom došao kući. Davorko je uvijek pričao o životinjama, posebice
psima, sa strastvenim žarom u očima osobe koja je tome podredila svoj život. Ponekad sam mislio da pretjeruje u svom angažmanu, da je suptilan poput slona u staklarnici, ali to je bio on.
Naravno, nije bio jako popularan u Osijeku i mnogima je
stao na žulj. Ljudi su mu zamjerali da više voli životinje od ljudi i da je pod stare dane
pošandrcao. Zamjerali su mu što s majkom živi u stanu
pretrpanom životinjama, kritizirali su njegovo vođenje azila i uvjete u kojima su ti psi živjeli. Jednom se skoro
pofajtao s mojim friendom usred centra grada zbog frendove usputne primjedbe kako postoje i bolji načini da se troše
pare od azila. Zamalo je verbalni
fajt prerastao u fizički.
Meni kao osobi koja otvoreno priznaje da ne voli životinje zamjerao je kada sam riječ "životinje" upotrebljavao u pežorativnom kontekstu i često je govorio da su
najveće životinje one dvonožne. Više puta me je pozivao da dođem u Nemetin posjetiti azil. Često sam obećavao, ali na kraju nikad nisam otišao. Kao što reče Đole u jednoj pjesmi: "...imal' išta lakše neg' obećati?...".
Često je bio u medijima, bio je osoba koju su novinari zvali svaki put kad bi trebali komentar vezano uz neku Vladinu odluku ili neki događaj na lokalnoj razini. Posljednji put u medijima je bio u lipnju ove godine, ali nažalost u rubrici crna kronika nakon što je prijavio svog susjeda da ga je
fizički napao nezadovoljan činjenicom da Feil u svom stanu drži šest pasa, patuljastih šnaucera. Kako se ta priča završila, nije mi poznato.
Posljednjih godina viđali smo se, od svih mjesta na svijetu, u Beogradu, na Beer Festu. Čudno - živiš u gradu od stotinjak tisuća stanovnika i prođe po godinu dana a da se ne vidite, a onda u isto tako velikoj gomili u drugoj zemlji, za nekim šankom ili u običnoj šetnji, nabasaš na njega. Sjećam se da mi je na Beer Festu 2010. godine pričao o namjeri da napusti vođenje azila za pse i prepusti ga volonterima
Udruge Pobjede. Tada mi je rekao da ima i neke zdravstvene probleme (nije precizirao, ja nisam pitao), da je došlo do zamora materijala, da je deset godina bilo dovoljno i da baklju treba prepustiti mlađima.
Kad sam ga pitao čime će se baviti nakon što napusti azil, oči su mu opet zasjale kada je počeo govoriti o
romskoj glazbi. Bivši rocker
prešaltao se na Cigane, govorio mi je o koncertima koje je posjećivao u Hrvatskoj, ali i vani, o beogradskim splavovima gdje je znao dočekati zoru uz romski orkestar i o želji da što više njih dovede u Osijek. Još jedna tema oko koje se nismo slagali. Organizirao je on nekoliko takvih svirki u Osijeku, zvao je i mene, ali naravno, nikad nisam otišao.
Prošlo ljeto opet smo se sreli na Beer Festu, ovog puta u press centru i pola nastupa Simple Mindsa proveli smo pričajući. Opet je imao onaj sjaj u očima dok je govorio o svom novom projektu, o nekoj web stranici koja bi se bavila aktualnim temama u Hrvatskoj. Govorio je o tome da će imati sjajan tim suradnika, da će to biti prava bomba, pitao me jesam li zainteresiran da sudjelujem u tome. Ja sam, naravno, obećao da ćemo se još naći i razgovarati o tome. Naravno, nikada nismo. Stvarno nema ničeg lakšeg nego
obećati.
Posljednji put sam ga sreo prije nekoliko tjedana, za divno čudo, ovdje u Osijeku, ispred Brooklyna. Prvo što me je pitao bilo je zašto nisam bio na Beer Festu. Odgovorio sam mu da sam imao
infarkt i završio u bolnici. Nije znao za to. Rastali smo se uz pozdrav:
- Vidimo se, ako ne prije, a ono nagodinu u Beogradu. Nažalost, nije bilo tako. Vidjeli smo se mnogo prije, nažalost, da parafraziram naslov kultnog srpskog dokumentarca iz 90-ih,
vidjeli smo se u čitulji.
Tijekom tog susreta, kad sam mu pričao o svojim problemima sa srcem, rekao mi je
- To ti je od tog tvog rock'n'rolla, on će te ubiti. Počni slušati Cigane, to je glazba koja liječi dušu i tijelo.
Samo nekoliko tjedana kasnije tijelo ga je izdalo, a duša mu je otišla gore
Bogu na istinu. Ciganska glazba mu izgleda nije pomogla. Kažu da ga je strefio
herc. Klasična
srčika,
samo se srušio i to je bilo to.
Možda je ovaj članak trebao pisati netko tko je bio prijatelj s njim, tko bi vam mogao dati više
insiderskih informacija. Ja to ne mogu. Niti sam htio da ovaj članak bude glorificiranje njegovog lika i djela, kao ni isprazan pokušaj hagiografije.
Davorko Feil i ja nismo bili prijatelji, prijatelj je malo preteška riječ. Ostat će mi u sjećanju kao
težak čovjek, osoba s kojom se u mnogo stvari nisam slagao, ali sam ga jako
cijenio zbog svega onoga što je radio i vjerujem ili se barem nadam da je taj osjećaj bio uzajaman. Bio je
tvrdoglav i
uporan u onome za što se borio i zalagao, stvorio je mnogo prijatelja i podjednako toliko neprijatelja, ali i jedni i drugi, i oni koji su ga voljeli i oni koji ga nisu podnosili, priznat će da je bio
osebujna i
samosvojna ličnost, jedna od onih koje današnjem sve bezličnijem Osijeku nasušno trebaju.
I zato,
počivaj u miru! Tko zna, možda upravo sada gore negdje veselo
ćaskaš sa
Šabanom Bajramovićem oko organiziranja neke svirke dok ti oko nogu trči čopor patuljastih šnaucera...
Tekst: Hadžo/Osijek031.com
Nebitno
Muško
