Monika Samardžić je taj dan, kao i mnogo puta do tada, svoje račune platila u poslovnici
Hrvatske pošte u
Županijskoj ulici 8. I ništa u cijeloj priči ne bi bilo neuobičajno da ista, u žurbi zbog silnih obveza koje današnje vrijeme donosi, nije na šalteru ostavila kuvertu s
43 kune kusura, koji joj je vratila službenica
Krunoslava Zoghbi. Ono što se dogodilo nekoliko dana kasnije tema je naše priče za koju nismo mogli dopustiti da prođe nezapaženo...
Naime, obratila nam se gospođa Samardžić sa svojom stranom priče:
- Taj dan sam otišla platiti račune u Poštu u prolazu kod Waldingera i u žurbi pokupila odreske računa, ali zaboravila kuvertu u kojoj se nalazio kusur. Iskreno, na taj kusur sam potpuno zaboravila, a onda me nakon nekoliko dana dočekao onaj žuti papirić iz pošte s naznakom da imam pošiljku. Začudila sam se jer nisam ništa naručila, a nemalo sam se iznenadila kada me u pošti dočekala kuverta s 50ak kuna i ceduljicom gospođe Krunoslave koja mi je razjasnila što se dogodilo. Nisam mogla vjerovati i odlučila sam se gospođi osobno zahvaliti. Da se razumijemo, ne radi se o nekom velikom iznosu, a time je gesta još vrjednija spomena i zato želim da se za ovo čuje. Nažalost, gospođa je u trenutku kada sam je potražila bila na godišnjem odmoru, ali svakako bih voljela da se vidimo te da joj osobno zahvalim...
Naravno, nije nam preostalo ništa drugo do potražiti gospođu Krunoslavu Zoghbi i upitati je što ju je potaklo na tako lijepu gestu:
- To što sam napravila je sasvim prirodno i normalno za mene. Na takav način sam odgojila i svoju djecu i zato ne mislim da sam napravila nešto specijalno. Vjerujem da ima dosta mojih kolegica koje su za vrijeme svog radnog vijeka napravile isto. Jedino što takve priče prođu nezapaženo, a u medije ispliva sve ono negativno. Možda sam imala malo teži životni put, jer bez obzira na dva završena fakulteta 29 godina radim kao poštanska službenica, ali volim svoj posao i mislim kako se poštenje i pošten odnos prema radu itekako isplati. Uvijek svoje klijente dočekujem dobre volje i želim da se osjećaju ugodno i prihvaćeno kada uđu u našu poslovnicu. Kako smatram da sve započinje od odgoja, osnovala sam udrugu More, za pomoć djeci i roditeljima, koja bi kroz rekreativnu edukaciju, izvan standardnih okvira, radila na pomoći roditeljima u odgoju njihove djece. Nažalost, udruga još uvijek nije zaživjela jer smo u potrazi za prostorom, a nadam se da će nam Grad u skoroj budućnosti izaći u susret. Žao mi je što nisam bila prisutna kada me gospođa Monika odlučila posjetiti, a mogu samo reći da je i njena gesta nešto što stvarno nisam očekivala. Naime, donijela mi je kekse u vrijednosti većoj od te 43 kune koje je zaboravila! Stvarno joj hvala i nadam se da ćemo uskoro imati priliku upoznati se!
Ove dvije sugrađanke su nam na najljepši mogući način pokazale što znači biti
čovjek u današnjem svijetu. Svijetu u kojem je u brojnim situacijama teško zadržati ljudskost, manire i dobar odgoj. I zato se bez lažne patetike upitajmo jesmo li i mi sami prošli baš na svakom testu? Ispali ljudi kada se od nas to možda i nije očekivalo? Ispali ljudi i kada nije bilo svjedoka? I zato nismo mogli dopustiti da ova priča prođe nezapaženo, koliko god "mala" bila. Mala, ali tako velika...
Tekst i foto:
Mladen Kovačević
Nebitno
Žensko
Muško
