Jesu li nove
ploče gradskih četvrti i mjesnih odbora opravdale svoje postojanje ili su samo još jedan nepotreban i nepromišljen element na osječkim ulicama, ionako prekrcanima primjerima loših vizualnih komunikacija?
U našim se društvenim krugovima vrlo često ne prakticira niti poklanja pažnja
vještini govorne komunikacije temeljene na argumentima. Naša narodna mudrost efikasno imunizira svakoga tko naivno pokuša u maniri grčkih retoričara raspravljati o onom maglovitom prostoru između istine i zablude, umjetnosti i kiča, kratkom i jasnom izjavom:
o ukusima se ne raspravlja. Ta izjava sjeda svakom zadiranju u ispravnost osobnog stava kao – iskoristimo opet narodnu mudrost – budali šamar. Svi smo osjetili njenu učinkovitu, paralizirajuću sposobnost. Par benignih primjera: Ne sviđa ti se glazba koju slušam?
O ukusima se ne raspravlja. Ne sviđa ti se moja odjeća?
O ukusima se ne raspravlja. U većini slučajeva je to sasvim u redu jer argumenti ne postoje. No,
stvar je puno kompliciranija od toga.
Ukusi se razvijaju, izgrađuju, rafiniraju, poliraju, mijenjaju… Ukus nije nepromjenjiva karakteristika s kojom se rodimo, poput boje očiju ili otiska prsta.
Većina ljudi svoj ukus razvije prema
društvenom kontekstu u kojem se nalaze i tu stvari završavaju, no neki ljudi skupljaju iskustva, izlažu se raznim podražajima izvan primarno dostupne domene i ono što vide, čuju, saznaju, osjete mijenja njihove stavove i njihov ukus. Zato je prilično paradoksalno da netko tko ima više iskustva, razumijevanja i znanja o, recimo, glazbi može biti poklopljen jednom jednostavnom rečenicom. To je primjenjivo na bilo koju temu otvorenu subjektivnoj interpretaciji.
Ono što nam taj
ajd-šuti-šta-se-ti-praviš-pametan mentalitet donosi je, između ostalog,
vizualna sprdačina u našem gradu. S obzirom da nije poželjno argumentirano kritizirati druge i kvalitetnom komunikacijom doći do boljih, naprednijih zaključaka ili stavova, osuđujemo sebe na život u oceanu nepromišljenih, nespretnih, nezanimljivih, neinspirativnih vizualnih podražaja koji nam svakodnevno sišu život iz očnih jabučica pretvarajući nas u neosjetljive i nezainteresirane jedinke koje se moraju snalaziti u tom negostoljubivom i ružnom labirintu.
Većina je već oguglala, kao goveda koja se trude otjerati rojeve muha sa sebe i na kraju ne uspiju, tako i mi bauljamo nesvjesni da naš mozak obrađuje te informacije svake sekunde, da sve to što svakodnevno gledamo postaje dio našeg sveukupnog vizualnog znanja i da sve što u životu vidimo, čujemo i doživimo stvara nas, a ne obratno.Upravo kao i kobna zabluda koju većina ljudi ima kako oglašavanje i reklame “
ne djeluju na mene” tako je i ovo još jedan udarac u jaja našem osjećaju za harmoniju, kompoziciju i drugim vizualnim kategorijama koje krase našu evolucijski spektakularnu moć percepcije.
Naš ukus koji dijelom ovisi o svemu tome valja se svaki dan u jarku, zgrčen od bola i moli za milost dok mi, s nestrpljivim pogledom, čekamo da iz printera izađe još jedan A4 s nestašno
razigranim Comic Sansom (font,
vidi primjer op.ur.) koji će sve obavijestiti o ljetnom radnom vremenu vašeg poštanskog ureda ili ordinacije doktorice opće prakse. Možda vas čak i ohrabriti da kupite baš taj proizvod jer je to hrvatski EKO proizvod.
Zašto ne bismo prizvali nespretno neprecizne dječje poteze
Comic Sansa kako bismo komunicirali tako bitnu informaciju? Uostalom, kakav si ti čovjek kad imaš nešto protiv dječjeg rukopisa?! Srami se. I dnevni tisak bi trebao biti veseo i razigran s
Comic Sansom. Tko ne želi duh dječje nevinosti u crnoj kronici?! Ispričavam se na pretjeranom
sarkazmu, svrha ovoga nije vrijeđanje
Comic Sansa, ali poanta koju želim naglasiti je bolno očita:
o ukusima se itekako treba raspravljati jer vrlo često osobni (ne)ukusi imaju posljedice koje debelo izlaze izvan okvira “
osobnog”.
Ovdje se priča direktno sudara s najnovijom glavoboljnom inicijativom
nestručnog osječkog upravljačkog aparata – nove ploče gradskih četvrti i mjesnih odbora. Malo pozadine: Još u
2007. osmišljene su nove table za signalizaciju ulica. Dakle, radi se o elementarnoj gradskoj signalizaciji koja ima vrlo praktičan razlog postojanja i koja može unaprijediti ili unazaditi razumijevanje gradskih lokacija, a, u određenoj mjeri, i njihov izgled. Ne kobno poput neobjašnjivo loše arhitekture, koja je poseban primjer krajnje neodgovorne prakse i u rangu s ratnom devastacijom, ali ipak i signalizacija igra ulogu u općenitom dojmu. No, zbog
krize vlasti koja je u Osijeku uvijek na snazi, projekt je propao i nikada nismo imali priliku diskutirati o pozitivnim ili negativnim posljedicama. Mogao bih sada vrlo neprimjetno skrenuti u digresiju o potrazi za osječkim brendom i identitetom, ali to bi nas zavuklo u takav
cul-de-sac da se ni uz pomoć
Pauka ne bismo izvukli. Kako su brojne ploče s imenima ulica u Osijeku dotrajale i neadekvatne, krenulo se u njihovu zamjenu. Osim njih, Osijek će krasiti i ploče s nazivima gradskih četvrti i mjesnih odbora.
Zašto? Imao sam vrlo ugodan razgovor s gospodinom
Gregoranom, gradskim pročelnikom za mjesnu samoupravu, koji mi je objasnio kako su vijeća mjesnih odbora i gradskih četvrti izrazila želju za postavljanjem ploča kako bi ljudi znali kojoj četvrti ili odboru pripadaju i eventualno razvili malo jaču svijest o tome. Grad je tako i učinio. Želio sam ga upitati nije li suvišno u ovako malom gradu pridodavati podjelama između kvartova i te granice učiniti i fizički vidljivima, no nakon što mi je ispričao kako su neke table već uništene od strane inteligentne mladeži iz drugog kvarta, nije bilo potrebe za pitanjem. Moj osobni stav, premda irelevantan, jest da su ploče suvišne. No, bitnije pitanje jest čiji je “
ukus” bio odgovoran za njihov
neoprostivo loš izgled? Odgovor na to je vjerojatno prekompleksan da bismo ga analizirali jer se radi o sprezi vijeća četvrti i čovjeka koji je morao njihove želje provesti u djelo.
To sam saznao od g.
Gregorana. Vijeća su se dogovorila što žele imati na ploči i onda je to netko tako i napravio. Rezultat, srećom, možda nećemo morati dugo gledati jer će ga naši vandali vjerojatno kazniti brže nego što bi mogao bilo kakav “
odbor za lijepo”. Vratimo se do tog kobnog “
o ukusima se ne raspravlja”. Prema tome, nitko od nas ne bi trebao reći nešto protiv toga jer je netko, čiji je “
ukus” bio relevantan u donošenju odluke, tako odlučio. Jest da se ploče ne nalaze u njegovoj dnevnoj sobi (osim ako nije posebno ponosan na njih) već ih svi mi moramo gledati i tiču se svih nas, ali ako se o ukusima ne rapravlja, šta je tu je. Ako ćemo pak raspravljati o ukusima onda ljudi s istančanijim “
ukusom” – koristim se tim pojmom sarkastično jer su gotovo svi pojmovi na polju
profesionalnog dizajna bitniji od “
ukusa” – trebaju imati prednost nad ljudima koji se bave vizualnim elementima o kojima ne znaju apsolutno ništa.
Tipografija,
kompozicija,
fotografija, itd… Tko ima dovoljno drskosti i potpuni manjak samokritike ili samokontrole da donosi odluke bez imalo znanja i razumijevanja materije?
Samo letimičan pogled na njih otkriva potpuno
odsutstvo razumijevanja kompozicije. O
tipografiji, koja je ključni element,
ne vodi se računa niti u najmanjoj mjeri. Jedina konzistentnost je grb Grada, boja ploče i ovaj bijeli okvir, čiji je razlog postojanja upitniji od onoga muških bradavica. Osim boje, to su potpuno nebitni elementi, a oni su jedina konstanta! Doista bih volio čuti argumente koji su uvjerili autore (idejne i izvedbene) da je ta crta apsolutno nužna, kao i grb Grada. S obzirom da je funkcija ploče obavijestiti građane u kojem se dijelu grada nalaze, čemu ih opterećivati s grbom Grada, zar su toliko zbunjeni da nisu obratili pozornost u kojem se gradu nalaze? A ako već to nije dovoljno, jer
repetitio est mater studiorum, stavit ćemo grb Osijeka i ispod toga napisati lijepo:
Osijek – Lijeva obala.
Manje je više u duminskim trakama, više je više! To načelo slijedi i izbor fotografija, u slučaju mjesnog odbora
Lijeva obala, na ploči su čak tri fotografije. Da, doista je bitno uz natpis vidjeti i fotografiju lava kako biste znali da se nalazite na dobrom mjestu. Možda je lav upozorenje. Možda su stanovnici kvarta lavovskih srca, možda je to lav iz zoološkog vrta. U svakom slučaju, lav je redundantna informacija i ne zaslužuje biti na ploči čija je jedina svrha informacija o kvartu. To se odnosi i na ostale fotografije na svim ostalim pločama.
One ne pridonose komunikaciji nego je u najmanju ruku opstruiraju i stvaraju
komunikacijski šum. Zato što je vrijeme percepcije nepotrebno produženo, zato što postoje različita tumačenja i povećava se mogućnost pogrešnog tumačenja i zato što su obrađene efektom iz Photoshopa kako bi ih se približilo izgledu rukom rađene ilustracije. Eto, zašto.
Ništa drugo, već kič. U Glasu Slavonije utorka,
5. lipnja 2012., na stranici br. 13 reproducirane su četiri ploče.
Tri imaju drugačiju glavnu tipografiju. Drugačiji rez. Drugačije spacioniranje. Drugačiju veličinu. Natpis “Gradska četvrt” i “Mjesni odbor” izvedeni su uskim rezom, ali potpuno protivno svrsi uskoga reza, dvije riječi su napisane u dva reda. Čemu onda uski rez, ako ne kako bismo zauzeli manje prostora u jednom redu? Na jednoj su ploči u centralnom poravnanju, na drugoj u lijevom. U Retfali, preko puta dvorca Pejačević stoji ploča s fotografijom spomenutog dvorca kako bi vam ponudila kratku partiju “
pronađi deset razlika” između loše reprodukcije na ploči i originalnog objekta. Uz Dvorac, na ploči je i druga znamenitost Retfale – očito autorima jednako bitno i relevantno mjesto – tzv. Trg kojeg vidimo u njegovoj cijelosti, sa zgradom Doma zdravlja, semaforima, tramvajskim žicama i rasvjetnim stupovima na Štrosiki. Izbor tipografije je katastrofalno loš, pogotovo uzimajući u obzir da postoji niz odličnih tipografija, rađenih upravo za korištenje u signalizaciji.
Umjesto njih
Zurich, klon
Frutigerovog Universa, guši se u ovom neskladu, krunskom dokazu moje teze da je
nužno raspravljati o ukusima i ne dozvoliti da zbog tuđeg neobrazovanog, inferiornog “
ukusa” svaki centimetar našeg zajedničkog prostora bude prekriven
osrednjim i nevještim oglasima, znacima ili pločama.
Osječani ne mogu prošetati vlastitim gradom bez konstatnog pasivnog upijanja
loših reklama,
ružnih natpisa i logotipa,
oglasa za koncerte zalijepljene na karton i omotane oko prometnih znakova i
rasvjetnih stupova! Kakvi smo mi građani, koji navodno volimo svoj grad, a dozvoljavamo uzurpiranje prometne signalizacije za privatnu promociju, uništavanje svake slobodne površine letcima i plakatima, koji prodajemo svaku fasadu bez imalo brige za cjelokupni izgled grada, trpamo
jumbo plakate gdje god ljudski pogled može prodrijeti?
To ne znači voljeti svoj grad. Ljudi koje smo izabrali kako bi vodili ovaj grad, a i mi sami, možda se volimo prodavati kao lokalpatrioti, no naše ponašanje to ne pokazuje ni najmanje.
Autor:
Marin Balaić/
blog.lega-lega.com
Foto:
Vedran Marjanović Wekster
Nebitno
Muško
Žensko
