GLUO: Izložba "Bela Cikos Sesia: Retrospektiva 1864. - 1931."

Rođen je u Osijeku 1864. godine od oca Petra Csikosa viteza od Sesie, i majke Justine, rođene Modesti. Potječe iz ugledne časničke obitelji Csikos po ocu i majci Modesti. Belin ujak Petar Modesti bio je gradski senator i predsjednik Društva za uljepšavanje grada Osijeka. Njegovom zaslugom postavljena je u osječkom Sakuntala parku skulpture Sakuntale. Bela je, prema obiteljskoj tradiciji završio vojnu školu i postao časnik, a tek onda otišao na studij slikarstva na Likovne akademije u Beč i München.

Velika retrospektivna izložba Bele Csikosa Sesie koja obuhvaća 150 djela izabranih iz cjelokupnog slikarevog bogatog opusa održana je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu od 19. siječnja do 11. ožujka 2012. godine uz očekivano veliko zanimanje struke i publike. Izložena su najvrjednija Csikoseva djela: portreti, pejzaži, te slike mitološke, literarne i religijske tematike izvedene u tehnikama ulja na platnu, akvarela, pastela, crteža i grafike. Slike su za izložbu posuđene iz brojnih vlasništva i to iz velikih hrvatskih muzeja, HAZU, Hrvatskog instituta za povijest, te privatnih vlasništva. U izložbi participiraju i umjetnine iz vlasništva Galerije likovnih umjetnosti, Osijek. Nakon niza godina javnosti su postala dostupna antologijska djela jednog od utemeljitelja hrvatske moderne umjetnosti na razmeđu 19 i 20. stoljeća. Csikosu pripadaju i zasluge za europeizaciju hrvatske umjetnosti. Raskidom s tradicijom i akademizmom otvorio je sa svojim suvremenicima okupljenih oko Vlahe Bukovca putove novim modernim idejama 20. stoljeća. Bio je osnivač sustava likovne nastave iz koje se razvila Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu čiji je on utemeljitelj i dugogodišnji profesor.

Umjetnički se formirao u mladosti u Osječkoj slikarskoj školi, a nakon završene vojne škole, ipak se opredjeljuje za slikarski poziv. Studirao je na Likovnim akademijama u Beču u klasi Bergera i Münchenu u klasi Lindenschmida i Marra, a potom je godinu dana proveo na slikarskom usavršavanju u Italiji. Slikarske studije pohađao je zahvaljujući stipendijama koje je prvoj generaciji hrvatskih umjetnika osigurao Izidor Kršnjavi u vrijeme kada je bio predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Slikarstvo mu se razvija u rasponu od simbolizma, secesije i impresionizma. Značajna je bila njegova suradnja s Bukovcem. Sudjelovao je na velikim svjetskim izložbama u Budimpešti, Parizu i drugim izložbama u zemlji i inozemstvu. Ostvario je brojne narudžbe, među kojima su realizacije slika u Odjelu bogoštovlja i nastave u Zagrebu, a za Osijek je dobio narudžbu grada za izradbu Svečanog zastora Hrvatskog narodnog kazališta, 1916. godine. Ocijenjen kao presmiona slikarska izvedba za ono doba, a i uslijed početka drugog svjetskog rata, Csikosev Zastor izveden je prema njegovoj skici, tek 1994. godine, nakon obnove Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku uslijed razaranja u Domovinskom ratu.

Csikos je zaokupljen neprestanim traganjem u slikarstvu, imao je veliku literarnu naobrazbu i majstor je kompozicije. Slikao je i makabrične prizore, Na izložbi dominiraju njegove vrsne slike "Psiha", iz 1898. godine, za koju akademik Maroević kaže: - U nju uviru iskustva i iz nje izviru druge slike. U njoj se oslobađa energija, ona je vizualna emanacija nečega što je teško uhvatljivo. Tu je i potresna simbolistička "Pieta", (1897). godine, te "Saloma" (1919), koju je radio u više verzija. Csikos je sanjar, preokupiran religioznim i mitološkim motivima. Izložene su i njegove slike velikih formata "Marko Antonije nad mrtvim Cezarom", "Dante pred vratima čistilišta", "Valpurgina noć", i "Odisej ubija prosce". Njegovoj nacionalnoj mitskoj tematici pripadaju slike iz ciklusa "Pokrštenje Hrvata", "Nikola Šubić Zrinski" i "Dva graničara". Među brojnim portretima, posebnom lirskom finoćom ističu se portreti majstorove supruge Justine, a od pejzaža ciklus nadahnutih talijanskih pejzaža s juga iz Bosco Tre Case.

Izložbu prati opširan katalog, s predgovorom akademika Tonka Maroevića, koji je za Csikosa rekao da je on umjetnik koji je u sebi okupljao i sadržavao svu dramatičnost i problematičnost trenutka u kojem je živio, da je dao svoj obol bez kojeg bismo bili daleko siromašniji. Stanovit broj njegovih radova je ne samo antologijski verificiran nego služi i kao miljokaz ili reper u panorami stilskih oscilacija i iskustveno tehničkih tekovina slikarskog umijeća u nacionalnom kontekstu I na kraju akademik Maroević je zaključio da je založiti se za njega bilo zadovoljstvo i čast.