|
Redakcija 031
Ukupno postova: 65914 Spol:  Nebitno 
|
 Jedna od najznačajnijih izložbi u novoj sezoni u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek bit će otvorena u četvrtak, 29. rujna 2011., u 19 sati. Posrijedi je izložba fotografija " Rock & Rat", na kojoj će poznati osječki fotograf Zoran Jaćimović oku javnosti predstaviti fotografije koje je snimio tijekom Domovinskog rata te na rock-koncertima u rasponu od Satana Panonskog do Rolling Stonesa.
Posjetitelji će tako moći vidjeti ukupno 76 njegovih uradaka - 12 ratnih fotografija (kaže autor: bez mrtvih, bez vojske, isključivo obični ljudi ispred srušenih domova) te 64 koncertne fotografije formata 50x70 i 70x100 centimetara. Tim povodom s Jaćimovićem, danas izvršnim urednikom Glasa Slavonije, razgovarali smo za Magazin.
Daroviti Osječani
Za početak, otkrij nam otkud ideja da se na jednoj izložbi spoji naizgled nespojivo - rat i rock-glazba?
- Nije to nespojivo, dapače. I jedno i drugo izvlači mnogo emocija iz ljudi. Iako možemo reći da sve u dobroj fotografiji izvlači emocije. Bilo bi zasigurno jako emotivno i da sam slikao navijače na utakmicama, posjetitelje turbofolk klubova... Ovo se jednostavno dogodilo jer sam jednu stvar uvijek jako volio snimati, a to su rock-koncerti, a druga, rat, jednostavno mi se dogodila. Kasnije se pokazalo da mi je i rat, koliko god to možda ružno zvučalo, bio jako zanimljiv za snimanje.
Sve fotografije na izložbi snimane su analogno. Što je digitalna fotografija učinila analognoj? Je li donijela napredak ili nazadak?
- Fotografije su analogne zato jer je to izložba radova nastalih u razdoblju od 1987. do 1999. godine, kada se snimalo gotovo isključivo na filmu. Digitalna fotografija, koja je u današnje vrijeme brzog razvoja tehnike neizbježna kao napredak, donijela je iznimno mnogo dobrih stvari. Kao prvo, strašnu popularizaciju fotografije. Primjerice, danas i mobilni telefoni imaju kvalitetnu kameru od čak deset ili 12 megapiksela, pa jako puno ljudi može izraziti neko svoje viđenje svijeta preko fotografije. Uz to, fotoaparati su sada iznimno dostupni. Prije 20 ili 25 godina kupnja jednog kvalitetnog analognog fotoaparata značila je da si jako bogat ili si proveo godine i godine snimajući svatove, maturalne zabave, pogrebe, objavljujući svoje radove u hrpi novina da dobiješ neke sitne novce... Sada doslovce svaki drugi klinac ima jako dobar aparat. Ipak, to ne znači da su im dobre i fotografije.
Zašto je tako, u manjku darovitosti ili...?
- Nekada smo mi odrastali gledajući fotografije velikih majstora. Sada klinci većinom odrastaju gledajući isključivo fotografije drugih klinaca na Internetu. On je fenomenalan medij ljudima za promociju njihovih fotografija, ali one u većini slučajeva nemaju dušu i ne ispunjavaju neke osnovne postulate dobre fotografije. Takvi radovi realno ne izazivaju neku veliku pozornost i ne razmišljamo puno o njima. Ona jest tehnički dobra, ali u pravilu nema ono nešto što fotografiju čini umjetničkom. Sve se svodi na pixell peeping i raspravu o novoj opremi. Ti klinci niti nemaju od koga naučiti jer malo njih zna neke poznate fotografe i njihov rad. No, nije sve baš tako crno, jer u Osijeku postoji nekoliko mlađih autora čiji su radovi briljantni.
Koji su tebi bili uzori?
- Pa, jednako kao u rock'n'rollu, kako odrastaš mijenjaju se i neki tvoji heroji. Od starih fotografa sviđalo mi se kako radi francuski fotograf Brassai, koji je prvi u Parizu snimao bordele ili klošare pod mostovima na rijeci Seini. Zatim Henri Cartier-Bresson, genij koji je pokazao da ti ne treba 50 različitih objektiva i kako se sve može snimati jednim jedinim 50-milimetarskim objektivom... Tu je i Robert Mapplethorpe sa sjajnim studijskim radovima. Danas najviše cijenim kako rade Sebastiao Salgado i Anton Corbijn. On je možda i najbliži onome što mene zanima jer snima ljude iz pop-kulture.
Emotivno pražnjenje
Koji je najbolji koncert na kojemu si bio u životu, a da si ga fotografirao?
- Teško je to reći, jer kada snimam koncerte, budem iznimno blizu velikim "facama" koje sam uglavnom do tada viđao samo na TV-u ili u novinama. Zato se obično kada prođu prve tri pjesme, koje su u pravilu dopuštene za snimanje, dosta emotivno ispraznim i koncert gledam bez nekih velikih emocija... No, ako moram izdvojiti, svakako bih spomenuo prvi zaista veliki koncert, koji sam snimao 1989. go dine, The Cure u prepunoj dvorani u Ljubljani. Zatim, koncert Crampsa u Engleskoj, R.E.M. u Mađarskoj i Sloveniji, New Bomb Turks i Teengenerate u Ljubljani... Zapravo, nije bitno koliko je velik bend ili popunjena dvorana, već da se dogodi ta "kemija" između izvođača i publike.
Postoje li neki koncerti koje si želio fotografirati, a nisi?
- Da, promašio sam Poguese u Londonu u njihovu naponu snage 1990. godine. Tada mi se to dogodilo jer sam bio mlad i naivan pa nisam znao da mogu doći u zračnu luku i kartu sa subote bez većih problema promijeniti na ponedjeljak. Volio bih i da sam mogao snimiti svoje heroje, kao što je, recimo, Jim Morrison. No, zato sam dvaput snimio njegov grob (smijeh).
Strahote rata
Koji je najbolniji prizor koji si doživio u Domovinskom ratu, a zabilježio si ga fotoaparatom?
- Netko bi vjerojatno očekivao da kažem kako su najbolniji prizori kada netko strada. No, ono što je na mene ostavilo najjači dojam, a to sam objavio i na ovim fotografijama, jesu ljudi koji su izgubili sve. Dakle, ne u fizičkom smislu, nekoga člana obitelji, nego kada shvate da moraju otići. I na ovih 12 fotografija većinom su starci koji su morali napustiti kuće u kojima su živjeli cijeli život i planirali tamo umrijeti... To mi je bio ogroman šok vidjeti i snimiti.
Naravno da više nikada ne bi volio doživjeti rat. No, ipak, bi li želio opet fotografirati neki drugi rat?
- S profesionalne, fotografske strane, želio bih, jer postoje neslućene mogućnosti prikazivanja svih njegovih strahota. Dakako, postoji jedna bitna stvar. U vrijeme rata u Hrvatskoj bio sam mlad, neoženjen, nisam imao djece i ponašao sam se po principu "gdje je najgore, idemo tamo". Sada imam suprugu i dvoje djece i ne bih volio razmišljati i brinuti se gdje i kako su oni. Također, ne bih volio njima priuštiti da moraju razmišljati hoću li se vratiti s nekog terena ili ne...
Hrpa nagrada i priznanja
Zoran Jaćimović rođen je 1965. godine u Osijeku. Već s 14 godina postaje članom Fotokluba Osijek i do 1990. godine izlaže na više od 100 skupnih izložbi fotografija. Radovi su mu objavljivani u svim važnijim medijima u ex-Jugoslaviji. Godine 1991. kao ratni reporter Glasa Slavonije ranjen je na ulazu u Vukovar. Dobitnik je Zlatne kamere, nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najboljeg fotoreportera 1991./1992. godine. Ratne fotografije izlagao je u Češkoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj. S Darkom Jerkovićem i Delimirom Rešickim od 1994. do 1998. godine uređivao je rock-časopis Heroina Nova, a od 2005. do 2010. godine obnašao je dužnost glavnog urednika Glasa Slavonije.
U ratu su me pogodili snajperom, a na koncertu pivom
Možeš li nam iznijeti neke bizarne ili neugodne situacije koje si doživio kao reporter s ratišta ili na koncertu?
- Jedna od neugodnih situacija je svakako ona kada sam 1991. pogođen snajperom. Još neugodnije je što sam tom prilikom ostao bez sve svoje fotoopreme. Na koncertima ipak nije toliko opasno. Može se dogoditi da te netko gurne, pljune, ili polije pivom. Ili u vrlo rijetkim slučajevima da dobiješ batina.
Danas najviše cijenim kako radi Anton Corbijn, koji je najbliži onome što mene zanima jer snima ljude iz pop-kulture...
Tekst: Tomislav Levak/Glas-Slavonije.hr |
|
|
|
