Kazamat: otvorenje izložbe članova HULU Split - 'Splitski likovni trenutak'

Naziv izložbe nastao je spontano. U razmišljanjima o karakteru i svrsi projekta. Izložba je prva od dviju izložbi kojima je namjera osiječkoj publici predstaviti likovne radove splitskih umjetnika koji do sada nisu nikad bili izlagani u Osijeku i obrnuto – splitskoj publici predstaviti likovne radove osiječkih umjetnika. Budući da se radi o zajedničkom projektu splitske ‘Hrvatske udruge likovnih umjetnika’ i osiječkog ‘Hrvatskog društva likovnih umjetnika’ trebalo je (još više no što je to nužno kod tematskih izložbi) voditi računa o tome da se usko fokusiranim konceptom, razmišljanja kustosa ne pretpostave radovima. Stoga sam se radije nauštrb fokusiranog odlučio za difuzno rasvjetljavanje splitske likovne scene želeći ovom izložbom što je moguće širim zahvatom predstaviti radove, a ne ideju. Radove 22-oje autora od 300 koliko ih Udruga broji. S tim da ih je zahvaljujući filmu Vlade Zrnića : ‘Akcija 9.99’ o splitskoj likovnoj sceni prisutno barem još toliko. Dakle, u prvom planu mi je, krećući se unutar brojčanog limita koji svaka izložba u sebi nosi, dati koliki toliki uvid u splitsku likovnu scenu.

Neki će možda prigovoriti da nešto tako gorda prizvuka zapravo niti ne postoji i da je proizvod halucinacija u boljem ili infišacija u gorem slučaju. Njima moram odgovoriti na barem tri načina.

Prvo i osnovno to što mi nešto ne vidimo, ne znači da to nije sada i ovdje (Daisetsu Teitaro Suzuki op.a). Drugo, kao što i sami u pribranosti znamo, da bi se vidjelo ponekad treba zatvoriti oči (Alfred Otto Wolfgang Schulze op.a). I naposlijetku posljednje, ili prvo - upravo je fraktalnost posebnost splitske likovne scene (ma koliko Split obavijao oblak nadmenosti u doživljaju toga grada onih koji s njim ne žive). Ne fraktalnost življenja forme građanskog društvenog ugovora u svim njegovim pojavnostima (pa i kad je likovnost u pitanju) već upravo obrnuto, fraktalnost kao strategija ustrajnog otpora: zaustavljanju, cementiranju i katalogiziranju. Do granice samoponištavanja vlastitog rada, a ponekad nažalost i samoga sebe (vječna slava Pavi Dulčiću). Bez obzira, da li je u pitanju: crtež, grafika, skulptura, slika, objekt, instalacija ili film da nabrojim samo neke forme izraza - alate kojima se autori služe. Nadalje, fraktalnost ne kao odjek razlomljenosti izvana, već kao izbor iznutra - iz sebe, ako se uopće može govoriti o izboru u sjeni razlomljenoga svijeta. U takvoj groteski važno je djelovati i ne odustajati. Zadržati vedar duh i bistar pogled. Radovi koji pritom nastaju pepeo su umjetnosti koja jest (Yves Klein op. a.), koja nema alternativu (Vlado Martek op.a.). Kompaktna, fluidna, vitalna, samoobnavljajuća, a kad je glupost u pitanju ironična i bolna. Neki će reći da je, ako i postoji, ta scena beskrvna i bez osobitog značaja odnosno utjecaja kako vole kazati jer im je utjecaj važan, ali ne vjerujte im. To mahom govore sitne duše. Izvana nacifrane, iznutra siromašne i jadne. Štetnici. Kako ih jednim svojim radom imenuje i proziva Milan Brkić. Lažni od svagdana do blagdana. I natrag. Kad rascijepljenost istakne dvojstvo zbilje, splitska scena se mahom odlučuje za njenu manje vidljivu stranu. To što je time konformističkom pogledu manje vidljiva, to njoj ne smeta. Jer produkcija koja život znači je stalna i dovoljno vidljiva onome tko hoće vidjeti.

I za kraj ovog uvoda kratko objašnjenje riječi trenutak u nazivu izložbe. Riječ trenutak koristim zato jer će u svijesti, percepciji posjetitelja ova izložba i biti trenutak. Niti više, niti manje. Nadam se lijep i svijetao trenutak. Onaj za pamćenje, ako nije pretenciozno tako nešto poželjeti.