Od
10. do 14. rujna 2011. godine Vijeće Gradske četvrti
Retfala na prigodan način obilježiti će
Dan Gradske četvrti i
Crkveni god župe Uzvišenje svetoga Križa.
Retfala kroz povijest
Današnje osječko naselje
Retfala izvorno je bilo srednjovjekovno selo
Petrus prvi puta spomenuto
1496. godine. Tada je
Petrus bio u vlasništvu obitelji
Korog, a osnovali su ga i nastanjivali Mađari kalvini.
Nakon protjerivanja
Osmanlija iz
Slavonije 1687. godine, stanovnici su u strahu od ratnih zbivanja napustili selo
Petrus i raselili se po okolnim šumama, a po završetku opasnosti, ponovno su osnovali naselje, pod nazivom Rétfalu (mad. rét – močvara, rit, falu – selo)
Selo u ritu, a tako je nazvano zbog neposredne blizine rijeke
Drave koja je utjecala na to da zemljište oko sela bude često poplavljeno. Prema popisu austrijske vlasti
1698. godine u
Rétfali je bilo
39 naseljenih kuca, a u to su vrijeme postojala i četiri mlina na rijeci
Dravi.
Rétfalu sredinom
18. stoljeća, postaje posjedom obitelji
Pejačević i u značajnijem ju broju počinju kolonizirati
Nijemci. Krajem
18. i početkom
19. stoljeća
Pejačevići grade reprezentativan dvorac koji je i danas jedna od znamenitosti
Retfale, a u tom razdoblju
Retfala sve izraženije počinje težiti gradu
Osijeku i postupno dobivati urbane karakteristike.
Rétfalu ostaje posjedom bečke Dvorske komore do
1750. godine, kada prelazi u posjed Marka III. Aleksandra baruna Pejačevića, a u vlasništvu njegovih nasljednika
Rétfalu ostaje sve do 1916. godine, kada izumire retfalski ogranak obitelji
Pejačević. Rezidencija u kojoj je obitelj gotovo neprestano prebivala više od stoljeća i pol, odnosno tzv. dvorac
Pejačević, građen je u razdoblju od
1796. do
1801. godine u stilu baroknoga klasicizma, a zahvaljujući njegovoj uređenosti tijekom devetnaestoga stoljeća često ga se nazivalo „
osječkim Schönbrunom“.
Program:
U razdoblju od
1752.-1762. godine u
Rétfali je izgrađena i kasnobarokna kalvinska crkva, koja je jedna od najstarijih sakralnih objekata na osječkom području.
Tijekom druge polovice osamnaestoga stoljeća, glavnu ulicu (današnju Strossmayerovu) naseljavaju Nijemci i ona se otada naziva
Njemačkom Retfalom, dok u starom dijelu (današnja ulica
Šandora Petöfija) i dalje ostaju
Mađari, te mu ostaje naziv
Mađarska Retfala, a takvo stanje ostaje sve do kraja Prvoga svjetskog rata.
Raspadom Austro-Ugarske monarhije, retfalčèko vlastelinstvo i perivoj dvorca
Pejačević postupno su rasparcelirani i iskrčeni, tvornicama, a stanovnici Njemačke i
Madarske Retfale nastavili su se baviti obrtom i poljoprivredom.
Hrvatsko stanovništvo u značajnijem broju naseljava
Retfalu tek početkom 20 stoljeća i to prvenstveno na „praznome“ području izmedu osječkoga
Gornjeg grada i dvorca
Pejačević, krčenjem dvorskoga perivoja i njegovim pretvaranjem u građevinsko zemljište.
Iako je razvoj
Retfale bio usmjeren izravno prema gradu
Osijeku
još od osamnaestoga stoljeća, ukidanje samostalne opéine
Retfala i njezino pripajanje u gradsku cjelinu provedeno je tek
1947. godine.
Nebitno
Muško
