Redakcija 031 je napisao/la ( Pogledaj post): ›
Osijek ili Essegg bio je lijep buržujski grad sve do kraja 2. svjetskog rata. Trgovine, malene radionice, industrija na periferiji... nedjeljne obiteljske šetnje. Djeca su šetala s roditeljima, pila limunadu i ostale napitke, a roditelji su pili pivo. Grad je bio prepun zadovoljnih, dobrih ljudi i svi su bili zajedno u velikom prijateljstvu i miru... (Nikola Mak)
|
Bio je to jedan tužan dan, moj 15. rođendan: 12.04.1941. Nijemci su prolazili kroz Osijek u punoj ratnoj opremi. Jugoslavija je kapitulirala za samo sedam dana. Pitala sam se što će se sada dogoditi. I zlo se dogodilo! Moj otac je umro u listopadu 1940.g. Morala sam preko noći odrasti. Upravo sam te godine završila V. razred gimnazije. Po prirodi sam uvijek bila optimist, a i romantičarka, što je i odgovaralo mojim godinama. Vjerovala sam da će se sve uskoro opet ustaliti. Nisam htjela i mogla vjerovati da će se dogoditi zlo. No, zlo se dogodilo i događalo jedno za drugim. Moje dotadašnje prijateljice i prijatelji ponašali su se drugačije nego do tada. Neki me više nisu htjeli niti vidjeti. Postala sam nepoželjna samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Oni su prešli na katoličku vjeru davno, još dok je moj otac studirao u Njemačkoj, a majka prilikom vjenčanja, Mi smo bili kršteni po rođenju. Moj katiheta g. Gilbert Đerkeš nije znao moje podrijetlo i htio mi pomoći, ali to nije uspio.
Na radiju su se svaki dan, odnosno sat, mogle čuti nove vijesti i zakoni za Židove. Prvo smo bili obilježeni. Dobili smo žute trake sa šesterokrakom zvijezdom "Magen David" koju smo morali nositi kad god smo izlazili na ulicu i to na lijevoj ruci, tako da budemo prepoznatljivi. Oni, koji su bili "Slobodni zidari", nosili su istu, još jednu traku, na desnoj ruci. Mnogi od njih, koji nisu htjeli ili uspjeli pobjeći, među prvima su završili u logorima smrti. Svaki dan stizala su nova naređenja kojih se moraju pridržavati svi Židovi. Nismo smjeli više odlaziti u kino, kazalište, kavane ili na bilo kakve zabave. Podržavili su im svu imovinu. Zatim su u svojim bivšim tvornicama, trgovinama, pustarama dobili povjerenike od kojih su jedni bili dobri, a drugi zli. Na tržnicu smo smjeli ići tek poslije jedanaest sati. Kako je bio rat, sve je bilo manje namirnica koje su se mogle kupiti poslije tog vremena pa je sve ovisilo o volji prodavača da li će ih ostaviti za one koji dolaze u to vrijeme. No, to je i za njih bio rizik jer da ih je tko prijavio, mogli su biti kažnjeni. U tramvaju smo se smjeli voziti samo u prikolici i to u onom otvorenom dijelu. Pri ulazu, neki ljudi su se rugali i zabavljali radi toga, dok su nas ostali žalili. Smjeli smo ići sporednim ulicama po dvoje, najviše troje. Glavne ulice su se morale izbjegavati.
Bilo je to grozno ponižavanje, a pitala sam se uvijek zašto je tako. Pa, mene su učili da je samo jedan Bog, a on se u svakoj vjeri drugačije zove. Brzo su nastupili otkazi Židovima iz državnih službi. Liječnike su prvo dekretom poslali u Bosnu da liječe sifilis. Ostalima su oduzimali novce s bankovnih računa. Sva korist i dobrobit koju su Židovi učinili za Osijek je zaboravljena. Zna se da je židovska zajednica brojila oko dvije tisuće ljudi. Bilo je među otpuštenima liječnika, odvjetnika, trgovaca, poljoprivrednika i radnika kao i onih koji su imali pustare tj. svoje gospodarstvo.
Sjećam se događaja kada je početkom 1941. godine ustaška i njemačka mladež zapalila veliki Hram (Sinagogu) u Županijskoj ulici. Vatrogasci nisu smjeli gasiti Hram, jedino su pazili da ne stradaju okolne kuće. Hram je izgorio, a Židovi koji su bili u blizini, dobili su batina. Oni Židovi, koji su imali velike i lijepe kuće u centru grada, morali su se iseliti u roku od 24 sata iz svojih domova. Pritom su im još oduzeli vrijedan namještaj i slike, sve u ime onih koji će kao ustanove ili zaslužni ljudi useliti u te oduzete stanove. Sve dobrostojeće obitelji morale su platiti onoliko koliko su im odredili da se osiguraju od odlaska u logor. Dosta je ljudi u to vjerovalo, ali su ipak, na kraju, završili u logorima. Noću su odvodili i zatvarali mnoge cijenjene Osječane ili one za koje je netko rekao da su komunisti.
Zbog oduzimanja stana u centru, k nama se doselila naša obitelj: teta moje mame Fanika i Julio Harzl, njegova kći Ilsa i sin Saša. Kći Ilsa bila je udana za generalštapskog oficira Mihića koji je za bombardiranja Beograda bio zarobljen i kao vojni zarobljenik odveden u logor u Njemačku. Tako nas je umjesto troje, bilo devetero osoba. Njima je oduzeta pustara Drvaruša, ali imali su poštenog povjerenika koji im je slao mlijeko i namirnice sve dok nisu pobjegli u Italiju 1942.g. Padom Italije 1943.g. Nijemci su ih strpali u logor Auschwitz odakle se spasio samo sin Saša jer je oženio Talijanku, i kći Ilsa sa sinom Mihajlom. Školske godine 1941./1942. upisala sam se u VI. razred gimnazije. Jako me pogodilo kada su me prvog školskog sata izbacili iz škole samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Isto tako su prošli i profesori koji su bili Židovi. Nisu smjeli više predavati arijevcima (vrsna matematičarka prof. Dežma, prof.Gaun, prof. Pollak, vjeroučitelj Kalmi Altarac). Osječka Židovska općina organizirala je za nas u jednom privatnom stanu gimnaziju bez prava javnosti da bi nam ublažila tugu, te da ne gubimo vrijeme uzalud. Nadali smo se da ćemo moći privatno polagati ispite. No, to nisu dozvolili. Svakim danom je bivalo sve teže, pogotovo kad su počela šikaniranja židovskih obitelji. Gospođe su morale u gradu plijeviti travu ili su izmislili nešto drugo da ih se ponizi. Malo ih je uspjelo pobjeći u Italiju ili u Split da bi spasili goli život. Kada su 1942.g. već oformili logore Jasenovac i Stara Gradiška, počeli su skupljati mlade ljude na prisilni rad u te logore. Malo se tko od tih zatočenika uspio spasiti 1944.g. pri proboju. Tada su preživjeli uspjeli pobjeći i otići u partizane.
U proljeće 1942.g. Židovska općina dobila je nalog za izgradnju logora Tenja izvan Osijeka. Svakoga dana moralo se ići na prisilni rad kako bi tzv. naselje bilo što prije useljivo. Od 01.III.1942. do 21.III.1942.g. bila sam pomoćna radna snaga na izgradnji. Svakog novog dana sestra i ja bismo u svitanje pješice odlazile preko polja. Put koji je vodio na prisilni rad bio je dug pet do šest kilometara. Radilo se od šest sati ujutro do šest uveče s prekidom za ručak oko 1 sat (ako si imao što pojesti). Gradile su se barake visoke tri metra. Pod barake je bio od nabite zemlje. Drvena pregrada odvajala je prizemlje i kat za spavanje. Dobro se sjećam jednog sparnog ljetnog dana nakon podnevnog odmora. Dodavala sam kantu s malterom. Mladić po imenu Eliša, primajući kantu, od umora i vrućine pao je sa završenog zida barake. Iako je preživio pad samo s jačim nagnječenjem, nisam sigurna da je to za njega bila sreća jer je odveden u logor u Njemačku i nije se vratio. Logor je trebalo što prije završiti jer su se već počeli useljavati ljudi iz okolnih mjesta Orahovice, Požege, Našica i Slatine. U logoru je bilo oko 2000 duša. Još uvijek sam išla na prisilni rad kada su dovedeni logoraši preživjeli od trbušnog tifusa iz Đakova. Nakon toga je počelo potajno noćno odvođenje osječkih Židova u logor Tenja. Kada smo već pomislili da su nas zaboravili, pozvonio je na naša vrata jedan čovjek iz policije i pitao nas je koje smo vjere.
Iskreno sam rekla da smo kršteni po rođenju, ali od židovskih roditelja. Nije znao što da radi pa nas je odveo u policiju. U policiji je tad iz Vinkovaca stigao časnik po imenu Tolj. Odveli su sestru, majku i mene pred njega. Kao danas se sjećam njegovog strašnog pogleda. Uz silan strah objasnila sam mu da smo kršteni po rođenju, a majka po vjenčanju. Rekao je da sestra i ja možemo ostati, ali majka mora u logor. No, rekle smo da ako majka ide u logor, idemo i mi. On se samo cinično nasmijao i rekao neka idemo. Tako smo stigle 21.VII.1942. u tenjski logor. Na ulasku u logor nalazila se kancelarija (na tom je mjestu sada spomenik žrtvama) naših čuvara u koju smo se morale javiti. Uzeli su nam zlatne lančiće i naušnice koje smo uvijek imale na sebi. Nismo se sjetile skinuti ih ili sakriti. Sve su zapisali i dali nam broj, ali se ne sjećam koji.
Drugog smo dana raspoređene na prisilni rad. Bilo je vrijeme žetve pa su me rasporedili na rad u polje. Do tada nikada nisam radila u polju niti sam držala lopatu. Na svu sreću dali su mi u zadatak vezanje snopova žita. Tada sam bila mlada i naivna pa sam mislila da to i nije najgore što mi se dogodilo i prihvatila činjenicu da to tako mora biti. Moj vječni optimizam! Majka je bila određena za rad u kuhinji, a sestra u vrtu. Spavali smo u baraci, sestra dolje, a ja na katu s majkom. U 8 sati i 30 minuta gasilo se svjetlo, zaključavala se baraka do jutra. Dežurni časnik-čuvar je prije toga obilazio baraku da se uvjeri da svi spavamo. I danas vidim tog časnika, zapravo samo gornji dio kape, kako prolazi kroz baraku, a ja iz svoje perspektive vidim samo vrh kape. Često sam žmirila iz straha kako bi izgledalo da spavam, a u stvari, gledala sam kroz trepavice da li će se što dogoditi. Grupa mladih koje smo nazivali ‘Leteća ekipa’ odlazila je svakog dana po zadatku na mjesta koja su im odredili. Bila su to plato-kola s jednim konjem. Oni su morali nositi stvari logoraša koji su već bili zatočeni u zajednički magazin. Išlo se i u logor koji je bio u gradu zvan Dom staraca gdje su bili smješteni svi starci. To je bio jedan bivši magazin. Jednom sam se i ja uspjela s ‘Letećom ekipom’ prokrijumčariti u logor staraca. Bilo je jadno gledati kako leže onako stari i bolesni na dekama po zemlji i stepenicama. Taj dan sam posljednji put vidjela svoje - omamu, otatu i ujaka - žive. Neki starci su se već jedva kretali. Pomogli smo im oprati se i smjestiti, ako se to uopće može tako nazvati. Pri povratku sam bila jako zaplašena jer su uvijek prebrojavali da vide jesu li svi došli natrag. Nisam znala kako ću ući u logor. Kako su kočijaša prvo pustili u logor zbog konja, on je potjerao kola i ja sam iz kola iskočila tamo gdje su se djeca igrala i činila sam se kao čuvarica djece. Ne znam što bi se dogodilo da su me uhvatili.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice Nede Lukac, čiji je otac bio utjecajni visoki časnik, ne znam kako bi se završila moja životna priča. Zahvaljujući njima puštene smo iz logora 07.08.1941.g. Ubrzo nakon toga počeli su transporti iz logora za Njemačku. Saznala sam da je otac moje Nede spasio još dvije židovske obitelji. Po povratku iz logora trebalo je ponovno početi život, naći posao, a ako nisi arijevac, nitko te se nije usudio zaposliti. Iako sam bila dijete poznatih osječkih roditelja, obilazila sam sve državne i privatne tvrtke, ali me se nitko nije usudio primiti. Ipak sam na kraju imala sreću da me gospodin Ferdinand Speiser-mlađi, kojem me je preporučila gospođa Vinski prije nego je s obitelji pobjegla u Italiju, primio. Gospodinu Speiseru nije bilo bitno tko je tko, nego kako radi i da li želi raditi. Kad sam započela radom, velika prednost mi je bila znanje njemačkog jezika. Radila sam s gospodinom Furmanom koji je bio glavni knjigovođa. Isti taj gospodin Furman je radio kao knjigovođa kad je moj pokojni otac bio direktor Tvornice kože.
Prvi dan po povratku iz logora upoznala sam susjeda, vrlo dragog mladića, kojemu nikako nije išlo u glavu zašto su nas odveli u logor. Stanovao je preko puta nas pa je i vidio kako su nas odvodili. Veselio se mom povratku, zaljubili smo se i to je bio moj budući suprug s kojim sam provela 56 godina sretnog braka. Rodila sam sina i kćer koji su oboje završili fakultet, zasnovali obitelj pa sad imam troje unučadi Martinu, Brunu i Neru i dvije praunuke Emu i Doru. Žao mi je svih mojih suputnika iz tenjskog logora koji nisu imali sreću da prežive. Bila je to krasna, vrsna mlada generacija kojoj je život uništen na samom početku. Uvijek se pitam zbog čega, zbog kojih suludih ideja? Uz uspomenu na te nemile događaje želim da se to više nikada ne ponovi. Na početku sam rekla da sam optimist i romantičar, voljela sam čitati poeziju. Naišla sam na jednu lijepu pjesmu koju je napisala Vjera Korski, a ta mi je pjesma uvijek u životu davala snage i nade u bolje sutra. Ona je glasila:
"Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno teško smijati se dok ti u kutovima očiju blistaju suzdržane suze. Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno voditi beznačajne razgovore u obliku ljubaznih riječi dok ti se duša kida i lomi pod težinom pitanja na koja nema odgovora. Do tad je u mojoj duši vladalo sunce obasjano laganim maglicama sanja, a u duši nosila sam svo bogatstvo osjećaja i mladenačke obijesti. Vjerovala sam u život, vjerovala u ljude, a sada, sad je sve obratno. Kome da se tužim na kukavnost ljudi u borbi za svoje ideale i svetinje, kome da pričam o egoizmu onih koji su jezikom tako pošteni? I zato, baš zato moram da se smijem dok mi u kutovima očiju vire suzdržane suze!"
Autorica ovog teksta je Jolan Strapač rođ. Schapringer, od oca dr. ing. Sigismunda i majke Ane rođ. Paunz. Rođena je u Osijeku 12.04.1926.g. i dugogodišnja aktivna članica ŽO Osijek.
...
Nebitno
Iako se najstarije skupine 
