Nada Prkačin, novinarka Hrvatske televizije, snimila je dokumentarni film „Moj Osijek se ne da“ (Osijek nikada neće biti Ocek).
Rat je nametnuo novu, ruševnu sliku Osijeka pa su poput mnogih domoljuba i osječki glazbenici 1991. odjenuli odore i krenuli u obranu grada. U kratkim predasima između borbi pisali su stihove i skladali glazbu. Sve je to zabilježio tonski studio Gimmik na audio kasetu „Moj Osijek se ne da“ (Osijek nikada neće biti Ocek).
„Slušatelji Hrvatskog radija studija Osijek i Žute podmornice rado su ih slušali i pjevali u podrumima i na bojišnicama. Na te danas pomalo zaboravljene pjesme koje govore o ratu, gradu, vjeri, ljubavi, prijateljstvu i ponosu podsjeća dokumentarni film „Moj Osijek se ne da“. Film je neoboriv dokaz da u ratu muze nisu šutjele nego su iz svega glasa pjevale“, kaže autorica filma Nada Prkačin.
Nada Prkačin
Film „Moj Osijek se ne da“ bio je emitiran u nedjelju, 31. srpnja 2011.u 14 sati na prvog programu Hrvatske televizije, a možete ga pogledati u nastavku (4 dijela).
Osijek je i nastao kao Osek. Latinično, ali ipak Osek.
Postoje zapisi porijekla imena od "oseke" jer je grad nastao na mjestu koje je povišeno u odnosu na okolicu pa je suho, nije bilo baruština i poplavno područje.
Gradjanin je napisao/la: ›
Osijek je i nastao kao Osek. Latinično, ali ipak Osek.
Postoje zapisi porijekla imena od "oseke" jer je grad nastao na mjestu koje je povišeno u odnosu na okolicu pa je suho, nije bilo baruština i poplavno područje.
da ali nikada nije bio Ocek.......niti ce biti jel
Gradjanin je napisao/la (Pogledaj post): ›
Osijek je i nastao kao Osek. Latinično, ali ipak Osek.
Postoje zapisi porijekla imena od "oseke" jer je grad nastao na mjestu koje je povišeno u odnosu na okolicu pa je suho, nije bilo baruština i poplavno područje.
točnije..
Ime Osijek su Hrvati dali naselju zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je "oseka" , te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U jednom dokumentu se ime spominje kao Ösek, kao i Oesek, da bi pod uticajem mađarskog jezika i njegove prilagodbe bio zapisan kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, samo jezične prilagodbe izvornom hrvatskom.
Poznato je da kad oružje govori – muze šute. No, bilo bi za očekivati da 20 godina nakon što su ih topovi zaglušili - one progovore… Ipak, to se nije dogodilo. Barem kad je riječ o ovom lošem dokumentarcu u kojem smo upoznali cijelu galeriju osrednjih do loših glazbenika i njihove grozomorno-zatupljujuće uratke efemernog glazbenog značaja koje je doista teško odslušati do kraja i koji izvan konteksta vremena i prilika u kojima su nastali – vrijede malo.
Ima Osijek i boljih stvari…
Inače, kad je riječ o dokumentarcima o Domovinskom ratu – rijetko koji autor napravi odmak od razine lokalnih prepričavanja. Nitko da napravi jedan ozbiljan autorski i analitički korak o tako važnom, sudbonosnom vremenu. U tom smislu niti dan-danas nitko nije nadmašio izvještaje i zapise Siniše Glavaševića, koje smo prvi put imali prilike čuti do kraja, necenzurirane, u onom dokumentarcu Višnje Starešine (ipak malo boljem od ostalih). Fascinantan lik, do kraja iskren; poeta u raljama divljaka… Tek autorica tog dokumentarca nam je uspjela približiti legendu.
A za ovaj osječki dokumentarac – doista ne znam u čemu je uspio…
P.S.
Među loše glazbenike nikako, naravno, ne ubrajam istinsku osječku legendu B.Mihaljevića i njegovu (prepjevanu) pjesmu (koja je, ipak, jedina preživjela i ostala prepoznatljiva do danas!), no o njemu je tu bilo najmanje riječi.
Sharon je napisao/la: ›
Poznato je da kad oružje govori – muze šute. No, bilo bi za očekivati da 20 godina nakon što su ih topovi zaglušili - one progovore… Ipak, to se nije dogodilo. Barem kad je riječ o ovom lošem dokumentarcu u kojem smo upoznali cijelu galeriju osrednjih do loših glazbenika i njihove grozomorno-zatupljujuće uratke efemernog glazbenog značaja koje je doista teško odslušati do kraja i koji izvan konteksta vremena i prilika u kojima su nastali – vrijede malo.
Ima Osijek i boljih stvari…
Inače, kad je riječ o dokumentarcima o Domovinskom ratu – rijetko koji autor napravi odmak od razine lokalnih prepričavanja. Nitko da napravi jedan ozbiljan autorski i analitički korak o tako važnom, sudbonosnom vremenu. U tom smislu niti dan-danas nitko nije nadmašio izvještaje i zapise Siniše Glavaševića, koje smo prvi put imali prilike čuti do kraja, necenzurirane, u onom dokumentarcu Višnje Starešine (ipak malo boljem od ostalih). Fascinantan lik, do kraja iskren; poeta u raljama divljaka… Tek autorica tog dokumentarca nam je uspjela približiti legendu.
A za ovaj osječki dokumentarac – doista ne znam u čemu je uspio…
P.S.
Među loše glazbenike nikako, naravno, ne ubrajam istinsku osječku legendu B.Mihaljevića i njegovu (prepjevanu) pjesmu (koja je, ipak, jedina preživjela i ostala prepoznatljiva do danas!), no o njemu je tu bilo najmanje riječi.
Loš dokumentarac, pola sata sam trpio to mučenje i onda ugasio tv. Najgore su one grozomorne domoljubne pjesme od kojih mi se dizala kosa na glavi i tada (kada sam još imao nešto kose), a danas su nepodnošljivo i neslušljivo govno. Zgodno možda da mlađe generacije vide kako je grad izgledao u to ratno vrijeme, ali ima i manje bolnih načina da to doznaju od gledanja ovog kvaziumjetničkog psećeg dreka...
Sharon je napisao/la (Pogledaj post): ›
Poznato je da kad oružje govori – muze šute. No, bilo bi za očekivati da 20 godina nakon što su ih topovi zaglušili - one progovore… Ipak, to se nije dogodilo. Barem kad je riječ o ovom lošem dokumentarcu u kojem smo upoznali cijelu galeriju osrednjih do loših glazbenika i njihove grozomorno-zatupljujuće uratke efemernog glazbenog značaja koje je doista teško odslušati do kraja i koji izvan konteksta vremena i prilika u kojima su nastali – vrijede malo.
Ima Osijek i boljih stvari…
Inače, kad je riječ o dokumentarcima o Domovinskom ratu – rijetko koji autor napravi odmak od razine lokalnih prepričavanja. Nitko da napravi jedan ozbiljan autorski i analitički korak o tako važnom, sudbonosnom vremenu. U tom smislu niti dan-danas nitko nije nadmašio izvještaje i zapise Siniše Glavaševića, koje smo prvi put imali prilike čuti do kraja, necenzurirane, u onom dokumentarcu Višnje Starešine (ipak malo boljem od ostalih). Fascinantan lik, do kraja iskren; poeta u raljama divljaka… Tek autorica tog dokumentarca nam je uspjela približiti legendu.
A za ovaj osječki dokumentarac – doista ne znam u čemu je uspio…
P.S.
Među loše glazbenike nikako, naravno, ne ubrajam istinsku osječku legendu B.Mihaljevića i njegovu (prepjevanu) pjesmu (koja je, ipak, jedina preživjela i ostala prepoznatljiva do danas!), no o njemu je tu bilo najmanje riječi.
Btw. dokumentarac kao dokumentarac je mogao biti bolji. Malo je "spor", dosta dosadnih i predugihm, nepotrebnih kadrova.
No, u preko nekoliko trenutaka filma je izazvao trnce u cijelom tijelu. Sadrzajno vrlo dirljivo sjecanje na vrijeme jednog posebnog zajednistva i inata i kao sto Dane kaze - nesto sto se nikada nece ponoviti.
Taj inat i prkos je miljama daleko i upravo suprotno od "inata" kojeg nam danas, kao muda po bubrege, podmecu upravo oni koji su nakon rata opustosili Osijek vise od ikoga u povijesti, vise od cetnika...
Nebitno
Žensko
Muško
