Pečuh: Izložba "Osijek- Pečuh/Eszek- Pecs"

Realizacija izložbe pod nazivom Osijek ↔ Pečuh, Eszek↔Pécs organizirana u Pečuhu razultat je suradnje između pečujske galerije Nádor i HDLU-a Osijek, a u cilju razvijanja dijaloga u području suvremene vizualne umjetnosti koja će nam pomoći da se međusobno razumijemo, podržimo, toleriramo te potaknemo međusobne kontakte bliskih, a nedovoljno povezanih gradova. Ostavimo li postrani neupitnu činjenicu o stoljetnim vezama Mađarske i Hrvatske (i na području umjetnosti) i geografski položaj na sjecištu najrazličitih kultura, te se fokusiramo na regionalni mikrokozmos, uprkos jakoj kulturnoj tradiciji Osijeka i Pečuha, a u usporedbi s našim glavnim gradovima i njihovom centralističkom (kulturnom) politikom, svedeni smo, ne svojom voljom, na zajednički nazivnik lokalnog. Iz tih premisa proizlazi i naša budućnost kojoj, umjesto da se okreće melankoliji prošlosti, preostaje unutrašnji razvoj, samodefiniranje, povezivanje i umrežavanje, čemu smjera ovaj naš konkretni zajednički izložbeni projekt recipročnog predstavljanja i promocije suvremene likovne scene Osijeka i Pečuha, kao i program Artist in Residence.

Suvremena osječka likovna scena zadnjih je godina doživjela nagli razvoj. Ne samo osnivanjem Umjetničke akademije u Osijeku, već i širokim spektrom aktivnosti HDLU-a Osijek, kao jedne od vodećih kulturnih institucija u gradu koja, s pripadajućom Galerijom Kazamat, postaje važno sjecište mlađe i srednje generacije umjetnika i kritičara, kulturnih aktivista, intelektualaca i široke publike. Samo pozicioniranje u baroknim zidinama osječke Tvrđe mapira i posebnu strategiju galerije, a to, uz tragove jednog drugog vremena, na neki način u sebi sadrži taj drugi, podzemni, alternativni pa i subkulturni prizvuk podvučen neposrednim susjedstvom brojnih umjetničkih ateljea, malih, tamnih i vlažnih prostora unutar fortifikacija čineći meeting point suvremene umjetničke scene.

Naša je izložba koncepcijski određena autorima mlađe generacije osječke likovne scene, članovima Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. Raznoliko je mnoštvo mladih autora/umjetnika koji se neformalno organiziraju i izlažu zajedno i/ili samostalno pri čemu valja spomenuti izuzetno vitalnu i jaku suvremenu osječku grafičku produkciju koja odmiče od tradicionalnog poimanja grafičkih tehnika te ju proširuje i na ostale vizualne discipline. To nam svojim radom potvrđuje Domagoj Sušac koji u svom predstavljenom radu naziva Prilagođavanje uzorka kombinira akril, digitalni print na platnu s malim plastičnim figuricama vojnika, minijaturnim dječjim igračkicama grupiranim uz donji rub samostojećeg platna pri čemu dvoje razbijaju formaciju trčeći van. Na interpretativnoj razini ostavljena nam je potpuna sloboda u procesu konstruiranja značenja, od pozitivne ili negativne uloge kolektiva (udruživanje u formaciju radi postizanja zajedničkog cilja ili pokazuje kako individualnost može biti i pogibeljna), s druge strane vojnici, ispod prikaza obiteljske kuće djelomično prekrivene, mogu tematizirati represiju totalitarnog režima na svoje građane. Obrnutim postupkom od navedenog umetanja rady made predmeta, proširujući granice unutar grafičke paradigme, u svojoj instalaciji Ovo smijem samo ja gledati, bavi se Valentina Grubačević. Na granici društveno angažirane umjetnosti jest, i iznimno socijalno osjetljiv, Mario Matoković koji u svom radu 133 / 66,5 / 33,25 / 1 tematizira socijalno ugrožene ljude koji preživljavaju prodajući odbačenu ambalažu. ‘Grafički otisak jedne limenke postaje otisak jedne sudbine.’ reći će autor. Rad se sastoji od grafičkog otiska dubokog tiska i objekta (limenke), matrice koje su izložene svaka u svojoj plastičnoj vrećici zajedno sa njihovim otiskom na novinskom papiru. Nadalje, Mario Čaušić u instalaciji koja se sastoji od serije grafika Shapes tematizira dvodimenzionalno prikazane prostore, dobro poznate arhitektonske primjere, kombinirajući klasične grafičke tehnike bakropis i slijepi tisak i to na način da se poigrava tradicionalnim odnosom punoga i praznoga, volumena i prostora; puno je bjelina (slijepi tisak), a prazno je puno (guste linije bakropisa). ‘Punim’ bi se mogao nazvati i rad Josipa Kaniže optimističnog naziva Nije sve tako sivo, monokromni crtež olovkom (6B ) koji gotovo nadrealističkom tehnikom automatizma ‘šara’ bjelinu papira, manično crta, zapisuje se i upisuje. Nasuprot pomno promišljenom crno-bijelom sistemu gotovo apstraktnog raster crteža flomasterom na papiru naziva Horror vacui Gorana Kujundžića koji se, ukoliko pobliže pogledamo, sastoji od stotina all-over efektu podređenih mikroploha različitih simbola i znakova tražeći od nas strpljivo dešifriranje propitujući, s druge pak strane, originalitet, rukopis umjetnika i autorstvo. Tipično ženska tema u tipičnoj ženskoj tehnici naziv je rada Ines Matijević Cakić koja pročišćenim, lapidarnim crtežom gotovo na granici naivnog portretira dvije žene tehnikom šivanja iglom i koncem na platnu, tehnikom koja je oduvijek smatrana tipičnim (često i jedinim!) ženskim oblikom kreativiteta, vezanim isključivo uz domaće ‘ženske’ ručne radove, a nikako uz umjetnički izričaj. Dok Jelena Kovačević kombinira crtež sa sitotiskom te nepretenciozno i iskreno smješta (auto?) portret u prostor fantastičnog imaginarija. Najdalje u preispitivanju tradicionalnog poimanja crteža otišla je Ana Petrović, radikalna, kritična i često ironična u svojim radovima (‘Ne želim znati crtati kao Michelangelo, za to imam printer!’) koji obuhvaćaju gotovo sve suvremene oblikovne forme. Autorica je predstavljena crtežom/statementom tušem na bijeloj monokromnoj površini papira Pay to touch this drawing te ima karakteristike konceptualnog crteža jer ga vraća u područje uma i čini ga intelektualnim te otvoreno izaziva kako gledatelja na interakciju tako i ‘svetost’ umjetničkog djela i izložbenog prostora. Izuzetno nadarena mlada autorica coming up generacije odlazi korak dalje te fascinira u video instalaciji Non Visual Film zahtijevajući od gledatelja da zatvorenim očima gleda (?!) video tj.prati zvučnu naraciju te uz pomoć crno-bijelog svjetla, a zbog same propusnosti naših spuštenih vjeđa, inscenira potpuno novi vlastiti vizualni svijet nudeći novu vizualnu estetiku.

Kao što u 60-im godinama Elvis postaje Isus, tako i u radu Holly Madonna Helene Janečić (prava?!) Madonna zamjenjuje (našu?!) Madonu simulirajući tehniku vitraja imanentnu kršćanskoj ikonografiji, kao i umetanje adorantskog autoportreta u outfitu strip junakinje (Saint Horny Dyke). Stiliziranje vlastita portreta, u susjedstvu sa onima superstarova, klišejizirane poze i tehnika svojstvene strip estetici i cool life-style celebrira Lana Ključarić u svom radu kemijskom olovkom na papiru Everything I Am. Dražen Budimir također crpi iz semantike i repertoara pojednostavljenih znakova i oblika pop arta, no umjesto da slijedi današnji vedri, bezbolni, spektakularni popartistički prizvuk, u radovima Make Me This Day Beautiful šokantno je direktan. Doslovna je i Andrea Zrno u svom radu Livada involvirajući aspekt ljudskog odnosa prema zemlji kojeg danas donekle možemo shvaćati idealističkim. Utopija, dakle, u našem stoljeću ponovno postaje važna nudeći put iz bijede globalne krize, što iskorištava Željka Fuderer Levak izvlačeći stare fotografije iz obiteljskog albuma, stvara slike-sjećanja koje je nužno gledati ‘drugim’ naočalama. Autobiografsku komponentu posjeduje i animirani film Tihomira Matijevića Li(ea)ve, kao i video naziva 1535 km Vladimira Freliha koji u 1700 slika i 6 minuta transponira putovanje od Düsseldorfa (u kojem studira i radi) do Osijeka (u koji se vraća) zatvarajući vlastiti krug. Dok Hrvoje Duvnjak iz podzemnih, klaustrofobičnih, tijesnih, oštro rezanih prostora nudi/traži izlaz. Miran Blažek poigrava se doslovnim i prenesenim značenjem riječi naslovljene instalacije Balls koju bismo u jednom širem kontekstu mogli shvatiti kao neminovnu polaznu točku za stresnu i neizvjesnu vlastitu umjetničku karijeru (rekla bih, No Balls...No Glory!) pri čemu bi ovaj naš zajednički projekt mogao postati medijator u procesu stvaranja i održavanja veza kroz dijalog, razmjenu ideja te kreiranja zajedničkih promotivnih aktivnosti.