U utakmici u kojoj su obje ekipe malo što imale za izgubiti, niti jedna se nije dokazala!
Osijek je bio daleko bolji protivnik, ali po tko zna koji put ove sezone, nije materijalizirao
terensku nadmoć, brojne prekide i prigode. Od
Rijeke smo inače u
Gradskom vrtu navikli viđati vrlo dobre predstave, ali današnja
Scorijina Rijeka jedna je od najslabijih momčadi koje su ove sezone gostovale u Osijeku. Nakon današnje utakmice, koja je završila
najnepopularnijim rezultatom za ukus gledatelja, žaliti ne moraju niti jedni, niti drugi. Ovaj
remi nije donio nikakve značajne pomake na prvenstvenoj ljestvici, ali mogao je i morao ostaviti obje ekipe u razmišljanju zašto su
spale na tako niske grane...
I baš zato sam odlučio ovaj osvrt koncipirati na malo drugačiji način. Umjesto da vam pišem o brojnim propuštenim prilikama domaćina, nanovo izvrsnom
Kardumu na golu, uvijek rastrčanom i kvalitetnom
Šorši, nedostatku zadnjeg pasa veznoga reda i trudu unatoč očitom nedostatku kvalitete, prenijet ću Vam
„glas sa istoka“, u nadi da će se od slijedeće sezone neke loše navike napokon početi mijenjati. Bilo bi i krajnje vrijeme nakon desetljeća mučenja navijača...
Nakon što je krajem prošle godine iz
bijelo – plavog tabora otišao posljednji
ljubimac tribina Domagoj Vida, osječka se publika okrenula navodno velikom talentu
Dini Špeharu, sinu sadašnjeg predsjednika Osijeka,
Roberta Špehara. Iako su prve utakmice dale naznačiti da se u malom Špeharu doista krije
„ono nešto“, nastavak je ponudio puno skromnije partije i pitanje isplati li se forsiranje iz utakmice u utakmicu? Osobno sam mišljenja da je u ovom trenutku forsiranje isplativo, uzme li se u obzir činjenica da
Bijelo – plavi ne mogu „ni gore ni dolje“. Ako nam to u konačnici donese koji
milijunčić eurića u blagajni više, tko će se više sjetiti da se isti u današnjoj utakmici s Rijekom nije sastao s loptom?!
Problem s kojim se ova ekipa evidentno muči tijekom cijele sezone je
taktika. Očito je svakom kibiceru s
istoka da igra u
rombu nikako ne paše
Bijelo – plavima. Po
bokovima nas razbijaju i najlošije ekipe HNL-a, a rijetke su utakmice, poput današnje, kada Osijek gospodari sredinom terena, a svakome je jasno da se na sredini terena utakmice dobijaju ili gube.
Na kraju bi se pozabavio
autoritetom. Točnije, izgubljenim autoritetom. Uvijek iskreni napadač
Bijelo – plavih,
Goran Ljubojević, nije se mogao načuditi koliko je
ugled Osječana pao od zadnji put kada je bio stanovnik svlačionice Gradskog vrta. Čak i
„redovne mušterije“ su ove sezone najavljivale pobjedu u Osijeku, a nerijetko se kući vraćale s vrijednim bodom nakon napadačke igre. Taj autoritet, koji se stjecao teško, godinama,
prosut je poput brojnih bodova ove sezone. Ostaje samo nada da će sljedeća sezona biti bolja od ove, ali i od prethodnih devet, a mi, koji se nadamo,
mazohisti s istoka i jugoistoka, uvijek ćemo biti tu.
Trpiti, vjerovati i čekati...
Vladimir Katić, navijač s istoka;
Prvenstveno se ne slažem s forsiranjem malog
Špehara koji očito nije ni
fizički ni
mentalno ne može pratiti ionako slab tempo, a na trenutke izgleda totalno nezainteresirano na terenu.
Možda da ga se malo stavi
na led dok ne sazrije, ili ga dozirati i uvoditi pred kraj kako se inače poolaaako uvode mlade nade. Šteta bila da takav talent propade.
Što se tiče ostalih, Mlađo je lijepo spomenuo Šoršu i Karduma, te danas odsutnog
Smoju koji trenutnom formom jedini zaslužuju mjesto u prvih 11. Ostali nisu spremni,
bilo fizički (Babić, Ljubo) ili u
glavi (npr. svileni Vidaković) i ne mogu igrati za klub koji se
UVIJEK treba boriti za vrh, a ne biti sretan s bodom kod
„jakog Šibenika“ ili
„uvijek neugodnog Zadra“.
Zato kad pogledam tu ekipu, ne mislim da nas čeka borba za vrh u budućnosti, već
nova sezona bacanja ispraznih floskula od strane trenera i igrača, a rezignacija sivilom sredine HNL-a svih nas na tribinama dok čekamo neka
bolja vremena.
Tekst i foto: Vladimir Katić, Mladen Kovačević
Nebitno
Muško
