Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Gost priča: Partija pokera

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Leon
Offline
Admin
Avatar

Ukupno postova: 4113
Lokacija: space
Spol: Muško Muško
Post Postano: 20.05.2006. 8:30 
Naslov:  Gost priča: Partija pokera
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Danima sam lutao gradom bezvoljno i bezidejno. Razmišljajući o svome životu. O velikim planovima i snovima koje sam sanjao dok je život prolazio kraj mene. O prilikama koje su mi se ukazivale a nisam ih prepoznao ili me jednostavno bili strah iskoristiti ih. O tome kako već desetak godina stojim u mjestu. Sam, u onoj podstanarskoj garsonjerici na Jugu radeći razne poslove koje sam odreda mrzio. Ne sjećajući se kada sam se posljednji put nečemu iskreno obradovao. Pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješio i koji je trenutak bio prijelomni i doveo me tu gdje sam danas.

Te večeri krenuo sam na Promenadu, nadajući se da će mi svježi dravski zrak razbistriti misli. Hodao sam tako Divaltovom, pa Svačićevom prema Vukovarskoj kada se nad grad spustio stravičan pljusak. Odlučio sam se sakriti i okrijepiti u obližnjem bistrou Metalac. Psujući sam utrčao do šanka i naručio lozu. Unutra su, osim konobarice, bila još samo dva starčića koji su kartali za obližnjim stolom. Jedan je bio tmuran poput oblaka od kojih sam pobjegao, a drugi se zadovoljno smješkao i naslađivao: „Prijatelju, u pokeru ti je sve kao u životu. Moraš konstantno biti hladne glave, spreman na sve. Hrabro blefirati kada je potrebno i iskoristiti svaku priliku koja ti se pruži. Ili samo čekati grešku protivnika i gledati kako penzija nestaje.“.

Eksirao sam lozu i istrčao na kišu dok su mi se starčeve riječi ponavljale u glavi. Ja sam proveo dane, ma šta dane, godine u dubokoumnim razmišljanjima o životu. Bezuspješno pokušavajući riješiti slagalicu. A stari je sve tako lijepo objasnio u par jednostavnih rečenica. Sjetio sam se svih silnih para koje sam osvojio na pokeru, beli, remiju… Znao sam sve moguće tajne i trikove kartaških stolova. I sad mi taj matori kaže da sam ih samo trebao primijeniti u životu! Zar je to sve? Zar sam tako lako mogao imati gotovo sve o čemu sam sanjao? Zar sam cijeloga života imao prave karte u rukama? Sljedeće što mi je palo na pamet bila je Tihana. Zar bi i ona danas bila tu samo da sam imao hrabrosti povući asa na vrijeme?



Tihana. Sasvim slučajno i potpuno iznenada ušla je u moj život jednog studenskog prijepodneva dok sam za svojim stolom u redakciji igrao Solitaire čekajući da se pojavi priča za sutrašnji broj. „Oprostite, poslali su nas kod vas.“ prekinula me nježnim glasom. Došla je sa bratom koji se htio preko novina pobuniti protiv novog poskupljenja prijevoznih karata i udara na studentski budžet. Ispričao mi je što je imao u planu, a ja sam rekao kako ću popričati sa još par studenata pa saslušati i drugu stranu. I kako bi bilo bolje da potpišemo Tihanu, budući da je ona tek upisala treću godinu dok je on već bio apsolvent. Bio je to glup razlog kojeg sam izmislio samo zbog toga da ju ponovo vidim. Sastajali smo se tako sljedećih par tjedana, koliko je trajala cijela priča oko poskupljenja. No i nakon toga smo se nastavili sastajati, samo sada bez posebnog razloga, čisto radi druženja. Sve češće i bez brata.

Nije se tu radilo o nikakvoj ljubavi na prvi pogled. Jednostavno sam ju doživljavao kao lijepu i pametnu djevojku u čijem sam se društvu ugodno osjećao. I to je bilo sve. Jako dugo mi je trebalo da shvatim što želim i osjećam prema njoj. Predugo. Jer već sam dobrano utonuo u onu opasnu Zonu prijateljstva. Bermudski trokut svih potencijalnih ljubavi. Ako se ne izbjegne na vrijeme, ljubav se izgubi u njemu. I ostaje samo „prijateljstvo“. I tada se u glavi javljaju milijuni pitanja i dvojbi. Osjeća li i ona isto? Ili osjeća ono što sam ja osjećao na početku? Da li se cijelo vrijeme družila sa mnom u nadi da će se nešto dogoditi? Ili me od početka doživljavala samo kao prijatelja? I onaj jezivi strah da bi ju mogao zauvijek izgubiti ako nešto pokušam. On je bio najgori. Svaki put kada bih ga odbacio i rekao si: „Idem sad probati, pa kud puklo da puklo!“ vraćao se poput bumeranga sve jači i jači.

I dok sam se ja tako borio sa samim sobom, ona je završila fakultet i dobila posao u Rijeci. U početku smo se često čuli i dopisivali, pa i viđali kad god je to bilo moguće. No nakon nekog vremena to se prorijedilo dok nije u potpunosti nestalo. Na kraju sam ju ipak izgubio. Morao sam potpisati predaju bez ispaljenog metka. Od svega mi je ostala samo tuga i razmišljanje da li bi ostala da sam joj rekao što osjećam. Koliko sam si samo puta postavio to pitanje u zadnjih par godina? Pitanje na koje nikada neću dobiti odgovor. A možda je i bolje da ga ne dobijem jer ne znam koji bi me više razočarao.

Danas kada je sve to daleko iza mene često se sjetim starca koji mi je promijenio život i svima prepričavam tu priču. Kako ne bi ponavljali moje pogreške već, poput mene danas, uvijek odigrali pravu kartu. I koristim svaku priliku koja mi se pruži uživajući u životu uz čuvenu Voltaireovu: „Ako ne otkrijemo nešto lijepo, barem ćemo otkriti nešto novo“.

Dario Fabijanac



Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::

_________________
--
Leon Linde
portal Osijek031.com
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: