Da bi pomogli psima svaki vikend voze 200 kilometara

I dok subotu prijepodne većina koristi za kavu na nekoj od terasa osječkih ugostiteljskih objekata, 40-ak mladih Osječana svoj vikend provodi na radnim akcijama u azilu za napuštene pse u Nemetinu.

Kažu, nema bolje kave od one koja se popije u Azilu, ni boljeg dana od onoga kada znaš da se nešto učinilo za 230 napuštenih životinja, koje je ostavio njihov najbolji prijatelj - čovjek. U udruzi Pobjede koja je preuzela skrb o Azilu, kažu kako je Osijek fenomen po volonterizmu, te kako se ovakav entuzijazam za pomoć napuštenim psima ne bilježi nigdje u Hrvatskoj, pa se na radnim akcijama zna okupiti i stotinjak volontera. I dok dobre volje ne nedostaje, čovjek, kažu, mora biti spreman na milijun situacija. Samo nekoliko minuta prije našeg dolaska pred vratima Azila zatekli su napuštenu i izgladnjelu šarplaninku, te kuju sa štencima. No, umjesto prolijevanja suza odmah su zasukali rukave i započeli s gradnjom kućice za psa. U poslu “do grla” zatekli smo i supružnike koji na volontiranje dolaze najmanje jednom tjedno i to iz Slavonskog Broda. Pitamo što to goni čovjeka da prevali 100 kilometara da bi subotu proveo radno.

- “U Slavonskom Brodu ubijaju pse pa ovdje popravljamo imidž našeg grada”, kaže medicinska sestra Željka Flanjak.

U Azilu napominju i kako 80 posto volontera čine žene, a zanimljivo je i kako je većinom riječ o osobama s visokom stručnom spremom. Jedna od njih je i dizajenerica odjeće Ivana Petrović, koju smo zatekli s lopatom kako iskapa rupe za sadnju čempresa, a među samo 20 posto muških volontera je i Dado, koji je zajedno s Ivanom Crnojom i Zrinkom Košta sve i pokrenuo 2007. godine, kada im se sudbonosni izlet biciklima do Azila pretvorio u mučno svjedočanstvo teških uvjete života pasa u Azilu.

- “Čudno mi je kada mi ljudi kažu da mi se dive, jer smatram da je ovo što ovdje radim na neki način sebično. Naime, ja radim nešto zbog čega se sama osjećam dobro, pa mi se čini da ne ugađam samo psima, nego i sebi. Meni je Azil danas život”, kaže profesorica hrvatskog jezika Zrinka.

- ”Svakodnevno nam dolazi i majka s dvogodišnjim sinom i sedmogodišnjom kćerkom. Za njih je to kvalitetno obiteljsko druženje. Dolaze nam i osnovnoškolci, jer su roditelji shvatili edukativni karakter onoga što radimo. Postoji mogućnost da roditelji dolaze zajedno s djecom na radne akcije”, zaključuje Ivana Crnoja, iz udruge Pobjede.

Svi oni koji žele volonterskim radom pomoći drugima mogu se javiti u Volonterski centar Osijek (Lorenza Jägera 12; 211-306; 091/794- 8571; e-mail: [email protected]) ili u Centar za neformalnu edukaciju mladih (J.J.Strossmayera 68; 375-270; 098/653-905; [email protected]) gdje će dobiti sve potrebne informacije o volontiranju i ponude za rad u Hrvatskoj ili inozemstvu.

Autor: Nefreteta Zekić/Glas-Slavonije.hr
Foto: Daniel Antunović/foto-arhiv 031

naprosto predivno....

Zbilja lijepo od njih

Svaka čast, ali mi znam kako bih poslije otišla iz Azila a da ne odvedem kojeg psa kući (iako već jednog imam kod kuće).

Animonica je napisao/la: › Svaka čast, ali mi znam kako bih poslije otišla iz Azila a da ne odvedem kojeg psa kući (iako već jednog imam kod kuće).

Pretpostavljam da ljudi koji vode azil tome na neki način i teže.
Dođeš radit, družit se sa drugim volonterima i psima i ako ti neki posebno zapne za oko, odvedeš ga doma.
Ugodno s korisnim

Bio sam tamo par puta i stvarno je poseban osjećaj na kraju dana kada znaš da si pomogao i olakšao život psićima.

Samo se nadam da ovaj članak neće potaknuti one koji ne vole toliko svoje pse da ih ostave ispred azila samo zato što se netko ima brinuti za njih.

E kad bi se ljudi tako brinuli o drugim ljudima,

NinjaTurtle je napisao/la (Pogledaj post): › E kad bi se ljudi tako brinuli o drugim ljudima,

Životinje su zahvalnije od ljudi

fear of the dark je napisao/la (Pogledaj post): › NinjaTurtle je napisao/la (Pogledaj post): › E kad bi se ljudi tako brinuli o drugim ljudima, Životinje su zahvalnije od ljudi

ljudi su životinje također.

Ja sam uvjeren u rečenicu da je Osijek fenomen po volonterizmu. Mojih par desetaka kolega s posla i ja volontiramo već neko vrijeme, samo poslije našeg rada nisu nahranjeni neki tamo ofucani kerovi već jedan uglađeni gospodin iz, u društvu jako cijenjene skupine ratnih profitera, kupi sebi i sinu nove automobile jer onaj stari model S-klase sada ima već svaka šuša! I zaista se predivno osjećam kad dođem kuči s posla jer sam svjestan da sam pomogao nekome kome se zbog porasta broja tajkuna zaista više nije lako nadmetati u bogatstvu, a za to nisam ni nagradu tražio. To jest, tražio sam, ali k'o da i nisam!