Ljudi su topli, otvoreni, druželjubivi, uglavnom nasmiješeni. Ako vas vide s
kartom grada u rukama, vjerojatnost da vam neće pristupiti i ponoduti pomoć je zaista minimalna. Centar grada je prepun ljudi koji
nisu u žurbi, i ne gledaju ravno pred sebe ignorirajući ostale prolaznike.
Ispričavaju se ako im stanete na nogu ili ih slučajno dodirnete u prolazu. Povuku se kad se nađete na istim vratima, dajući vam mogućnost da vi prvi prođete. I još vam pridrže vrata i nasmiješe se. Uglavnom se i ispričaju jer su krenuli prema vratima istovremeno kao i vi. Imaju strpljenja i nekoliko puta ponoviti rečeno ako ih ne razumijete od prvi puta. Vozači autobusa vam
otvaraju vrata na semaforu ako im mahnete da trebate prijevoz, i nasmiješe se (ponekad uz komentar o vremenu) kada uđete. Odzdrave ako ih pozdravite na zadnjoj stanici.
Klinci s kojima radim su uglavnom iznimno živahni, glasni, brbljavi, spremni na svakakve nepodopštine, kako sa svojim kvartovskim prijateljima, tako i s drugima s kojima se nađu na
radionici ili bilo kojoj drugoj organiziranoj aktivnosti. Svašta bi probali, svašta bi vidjeli, o svemu imaju mišljenje.
I onda nekoliko grupica malaca iz različitih kvartova skupite u autobus..i provedete njihovim gradom. Djeca iz protestantskih četvrti nikad nisu bila u katoličkim kvartovima, i obrnuto. Klinci u dobi od 14 do 16 godina! Belfast ima oko
270.000 stanovnika, da se razumijemo. Nije multimilijunski grad. A klinci koji u njemu žive cijeli svoj život, koji su pred kraj školovanja ili već rade, nikad nisu bili u nekim četvrtima, jer
«se ne osjećaju sigurno». Ja sam po tim kvartovima šetala uzduž i poprijeko tijekom svoja prva dva tjedna boravka ovdje. Osim zastava po kućama nisam primijetila nikakve razlike među kvartovima. Niti me itko poprijeko pogledao, a kamoli išta drugo. I kada se klince koji nikada nisu primirisali drugim kvartovima upita o razlozima njihovog izbjegavanja određenih područja, odgovor je
da se boje, da se ne osjećaju sigurno. Ok, zastave su tu, njihova spoznaja o tome da je to protestantski/katolički kvart je tu, izostanak poznatih ljudi na ulicama.. i to je to. Meni se čini da je razlog «
samo to». I koliko god meni apsurdno zvučalo što se ne usude otići u kvart jer ih je strah, i koliko god taj strah meni djelovalo iracionalno, on je njima itekako stvaran i dio svakodnevice.
Odgovaraju da bi otišli u
nepoznati kvart u kojem žive ljudi njihove vjere, ali da ne bi otišli u «
protivnički tabor». Ne znaju objasniti zašto bi se osjećali sigurno na tom području iako bi im i taj kvart bio u potpunosti nepoznati, ne bi poznavali nikog od ljudi koji tamo žive. Svi izgledaju jednako, i katolici i protestanti. Na temelju izgleda se ne može zaključiti tko je koje vjere. Odaju ih dresovi i boje na odjeći, ali ako su obučni «
normalno», neupadljivo i ako simboli koji bi ukazivali na pripadnost nisu istaknuti, ne može se zaključiti je li osoba katolik ili protestant.
Kažu mi malci da ih roditelji nikad nisu autom provozali po
drugim kvartovima da vide kako je u drugim dijelovima grada. Kažu da se ni njihovi roditelji ne odvaže otići u druge kvartove. Žive u svojim zajednicama, rade u kvartovima gdje se osjećaju sigurno, djeca idu u škole i nose
uniforme po kojima se iz aviona vidi pripadnost i druže se po svojim zajednicama. Imaju «
Peace Line». Koje li ironije.. imaju liniju mira koja ih i fizički razdvaja dajući im do znanja da su različiti, drugačiji, da trebaju biti odijeljeni..
Nije li teško shvatljivo da osoba koja živi u relativno malom gradu, u njemu može provesti cijeli svoj život a da zbog straha za osobnu sigurnost ne vidi trećinu svoga grada?
Slijedi nastavak...
Piše i foto:
Mirna Nikolozo
Pročitajte i...
[01.09.2010.] Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu -
drugi dio
[25.08.2010.] Mirna Nikolozo: EVS iskustvo u Belfastu -
prvi dio
[21.07.2010.] Želite međunarodno životno i radno iskustvo? Pokušajte s EVS-om...
Nebitno
