Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Gost priča: Romansa u Parizu

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Leon
Offline
Admin
Avatar

Ukupno postova: 4115
Lokacija: space
Spol: Muško Muško
Post Postano: 15.04.2006. 11:30 
Naslov:  Gost priča: Romansa u Parizu
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Kao i gotovo svake godine u to doba, tog maglovitog ljetnog jutra devedeset i pete, sletio sam Airbusom 320 na tlo pariške zračne luke Roissy-Charles de Gaulle. Iako sam često putovao njima, avione sam oduvijek prezirao. Ne zbog straha od letenja, već zbog njihove bezličnosti. Nikada nisam nikoga upoznao u avionu, a onih par trenutaka panoramskog pogleda na mjesta gdje avion slijeće i uzlijeće ne mogu nadoknaditi sate i sate živopisnih pejzaža i ljudi koje sam upoznao na svojim brojnim putovanjima Simplon expressom prema Parizu. Već u Novskoj smo se svi zvali imenom i dijelili slaninu, jaja, luk, papriku, vino… Pa zatim pogled na trščanski zaljev praćen zalaskom sunca, romantični smrad venecijanskih kanala koji je dopirao do stanice Mestre, čekanje ponoći u Veroni sa prekrasnim pogledom na obasjanu arenu, buđenja u Dijonu i ispijanje prve jutarnje kave s pogledom na nepregledne francuske ravnice… No u današnjem užurbanom svijetu i ja sve češće biram praktičnija rješenje tako da u posjet sestri Lauri u Pariz uglavnom idem avionom. Ona je osamdeset i treće otišla tamo studirati, uskoro je upoznala Emilia, koji je iz Pamplone stigao s istom namjerom. Po završetku faksa su se vjenčali i ostali živjeti u Parizu. Od tada sam ih posjećivao kad god mi se ukazala prilika.

Sada žive lijepom trosobnom stanu na četrnaestom katu nebodera na „Avenue du Maine“ u pariškoj četvrti Montparnasse, nedaleko od istoimenog groblja gdje su pokopani brojni velikani: Charles Baudlelaire, Jean-Paul Sartre, Samuel Beckett, Guy de Maupassant, Andre Citroen, Porfirio Diaz, Eugene Ionesco i mnogi drugi. Laura je radila kao profesorica engleskog jezika u obližnjoj gimnaziji, a Emilio je bio novinar Le Monde-a. Sinovi Ivan i Raul su pohađali osnovnu školu. Prvih par dana provodio sam uglavnom s družeći se sa šogorom koji je imao fleksibilno radno vrijeme na pariškim hipodromima, čekajući kraj tjedna i svršetak školske godine. Barem ja. Strastvenom kockaru Emiliu je ovo savršeno odgovaralo, budući da nije morao sestri opravdavati svakodnevne odlaske na konjske utrke.

Vikend je došao brzo i nakon pljuskovima okupane subote koju smo proveli u kućnim društvenim igrama, sunčanu nedjelju odlučili smo provesti na ručku u predivnom talijanskom restoranu Bellini na Trocaderu i vožnji jednom od brojnih brodova koji kruže Senom. Stigli smo na dvoetažni „Le Yves Montand“ koji se upravo spremao isploviti. Smjestili smo se udobno u prvom redu gornjeg dijela i krenuli. Prolazili smo pokraj vojnog muzeja „Les Invalides“, gdje počiva tijelo Napoleona Bonaparte kada sam ju ugledao. Duge plave kose, prekriženih nogu u haljini veselih boja, sa nekakvom knjigom u ruci, sjedila je potpuno sama na otvorenom dijelu donje palube. Iako je ta slika bila sve što sam mogao vidjeti, istog trena sam osjetio da je nešto posebno. Nisu me više zanimali ni „Musee d'Orsay“, ni „Institut de France“, ni „La Conciergerie“, niti ono što su Laura i Emilio pričali. Zanimla me samo ONA! Između crkve „Notre Dame“ i zgrade pariške općine, kada se brod počeo okretati natrag, rekao sam sestri „Vidimo se!“ i krenuo dolje. Pogledala je na palubu, nasmiješila mi se i doviknula „Sretno!“.

Kada sam sišao do nje brod se približavao Louvre-u. Na lošem engleskom sam joj rekao nešto kao „Nikada nisam izdržao do kraja u tom redu.“ pokazujući na nepreglednu kolonu turista koji čekaju na ulazak u muzej. Podigla je glavu i rekla kako je i ona jučer bezuspješno pokušala. Predstavio sam se i pitao mogu li sjesti kraj nje uz otrcano pitanje o samoj djevojci u velikom gradu. Nasmiješila se i potvrdno klimnula glavom. Dok se brod prolazeći pokraj parka Tuileries približavao trgu „Place de la Concorde“, rekla mi je da se zove Emily i u Pariz je stigla prije četiri dana iz Southamptona gdje studira engleski i francuski jezik. Upravo je završila prvu godinu, a kako će završnu treću provesti u Parizu došla je na tjedan dana malo upoznati grad. Da je doputovala sa sestrom koja je pokvarenog želuca ostala u hotelu. Kroz još par trenutaka međusobnog upoznavanja brod je stigao do Trocadera i okretao se ka pristaništu ispred Eiffelovog tornja. Predložio sam joj da razgovor nastavimo uz šetnju kraj Sene do parka Tuileries i ponudio se da joj budem vodič ostatak dana. Dok smo tako šetali ispod brojnih pariških mostova prolazeći kraj brojnih turista, biciklista i klošara pričala mi je o tome kako se zaljubila u Pariz prvog dana, kako joj je dosadio život u Southamptonu i kako jedva čeka da se doseli ovdje. Govorila je o čaroliji Pariza. Onoj istoj koju sam ja osjetio kada sam ga prvi puta posjetio no koja je, kao i sve čarolije, s vremenom nestala. Prolazili smo tako kraj brojnih štandova pariških umjetnika uz Senu. Bili su to stari drveni štandovi na rasklapanje maslinasto zelene boje koji nepromijenjeni stoje tu već dobrih pedesetak godina. Upravo u tome ležala je njihova poetika i romantika. Zastali smo kraj jednog starčića čije su se slike debelo isticale od ostalih. Sa zadovoljstvom nas je uputio u svoj rad govoreći kako je stigao iz Praga prije tridesetak godina. I on se zaljubio u Pariz na prvi pogled i odlučio da ga nikada više neće napuštati te kako od tada slika isključivo pariške motive. Kupio sam joj prekrasnu sliku na kojoj se Eiffelov toranj okupan mjesečinom odražava u Seni. Zahvalila mi je laganim poljupcem koji mi je istog trenutka vratio svu parišku čaroliju.



Uskoro smo stigli i do parka u kojem se nalazio i veliki zabavni park te je predložila vožnju na velikom kotaču sa kojeg se mogao vidjeti cijeli grad čak i bolje nego sa Eiffelovog tornja. Bila je očarana prizorom kada smo stigli na vrh, baš kao što sam i ja bio očaran njenom ljepotom u kojoj sam sada, kad je skinula sunčane naočale, mogao uživati u potpunosti. Iako niti jedan detalj njenog lica ne bih mogao izdvojiti kao najljepši koji sam vidio, bilo je sve tako savršeno ukomponirano u skladnu cjelinu kojoj se nisam mogao prestati diviti. Dok se kabina ljuljuškala od laganog ljetnog povjetarca, zagrlio sam ju i nježno poljubio te rekao kako bih volio da se kotač više nikada ne okrene. Uzvratila mi je poljubac koji je što smo se više spuštali natrag bivao sve strastveniji. Kad smo se spustili, večer je polako počela padati nad najromantičniji grad na svijetu koji je taj epitet opravdao u potpunosti kada su sunčeve zrake zamijenila brojna svjetla po kojima je poznat. Nastavili smo šetnju uz Senu držeći se za ruke i uputili prema Latinskoj četvrti.

Prolazeći pored brojnih umjetnika i performera, zastali smo kraj talijanskog restorana „La Comedia“ dok nas je tipični talijanski konobar za koga radi jedna čitava tvornica gela za kosu nagovarao da uđemo unutra. Rekao sam mu da ćemo ući ako mi kaže tko je dao golove za Hrvatsku u Palermu prošle jeseni. Pogledao me mrko, a zatim se nasmijao i rekao „Suker!“. Kroz restoran, koji nije bio ni po čemu poseban no činio se nekako toplim i simpatičnim, odveo nas je do stola na stražnjoj terasi. Uz pastu i vino sa sunčanih sicilijanskih vinograda uživali smo u kanconama i prekrasnoj ljetnoj večeri.

Nakon večere prošetali smo do obližnjeg noćnog kluba iz kojeg su dopirali latino ritmovi i odlučili u njemu nastaviti noć. Uz vino i ples krali smo svaki trenutak za poljupce i nježna milovanja bojeći se da bi jutro svakoga trena moglo prekinuti čaroliju. Počelo je već lagano svitati kada je zvono označilo posljednju narudžbu, posljednji ples, posljednji tango u Parizu… Otpratio sam ju do hotela „Jardin de l'Odeon“ nedaleko od obližnjeg parka Luxembourg. Dugo smo se rastajali pred hotelom i kada je konačno krenula gore uhvatio sam je za ruku i upitao hoćemo li se ponovo vidjeti. Odgovorila mi je kako će dan provesti sa sestrom i da ionako nema smisla budući da se za dva dana vraća kući, te kako bi samo mogli pokvariti čaroliju koju želi pamtiti. Poljubio sam ju još jednom za rastanak i oprostio se onako kako smo se i upoznali, uz otrcanu Bogartovu „Uvijek ćemo imati Pariz“.


Dario Fabijanac



Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::

_________________
--
Leon Linde
portal Osijek031.com
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
super_leptir
Offline
Avatar

Ukupno postova: 203
Lokacija: osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 27.04.2006. 2:23 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

pa ajde... i nije neka prica

_________________
Sve je moguće osim onog što je nemoguće!
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: