Dvadesetosmogodišnjakinja Mirna Nikolozo, bivša je psihologinja u Centru za socijalnu skrb, a sada EVS volonterka koja je prije nešto manje od mjesec dana otputovala u Sjevernu Irsku, točnije, u Belfast. O njezinim iskustavima možete čitati na portalu Osijek031.com
Nikada nisam željela dosadan uredski posao, mislim da se ne bih mogla naviknuti na to. Pogotovo nakon zadnjih 16 mjeseci kada sam radila kao
psiholog u Centru za socijalnu skrb. Posao mi je bio dinamičan, odgovoran, zanimljiv, pun raznolikosti. Željela sam nastaviti sa svojim
obrazovanjem, ali bilo mi je dosta knjiga i formalnog obrazovanja. Htjela sam nastaviti raditi..ali u okolini u kojoj živim izbor poslova nije bio obećavajuć. Također
negativna ekonomska atmosfera u Hrvatskoj nije dopuštala izvrsne prilike. Željela sam promjenu, željela sam probati nešto novo. Jedne sam večeri naletjela na staru prijateljicu koja mi je spomenula nešto za što nikad prije nisam čula –
EVS. A budući da Google čini čuda, naučila sam ponešto o tajanstvenom
EVS-u, pa čak i da Osijek ima organizaciju koja se aktivno bavi time. Pročitala sam hrpu linkova koje mi je Google ponudio i iskustva bivših EVS-ovaca.
Odlučila sam otići na sjever. Ciljne zemlje su bile
Švedska, Finska, Danska i
Norveška. Željela sam otići nekamo s puno snijega i gdje je hladno. Htjela sam raditi s ljudima. Najviše s adolescentima ili mlađim punoljetnicima. Nisam točno znala koje su sve mogućnosti i što bih mogla raditi. I tako sam s puno upitnika iznad glave otišla u
CnC. Dečko kojega sam tamo našla bio je toliko ljubazan da mi je rekao sve o bazi podataka o
EVS-u; rekao je da se u njoj može pronaći mnogo stvari i da ju pogledam. Za početak sam tražila projekte prema lokaciji, a tada prema trajanju projekta...stvarno se mogu pronaći mnoge stvari, ali nisam našla nijedan projekt koji mi se sviđao. Tamo se nalazilo par zanimljivih projekata, ali lokacija nije spadala u moje ciljne zemlje. I tako sam s tim zanimljivim projektima još jednom otišla u CnC. Ovog sam puta imala više pitanja, ali konkretnijih. Kako nisam bila oduševljena ničim što sam pronašla, spomenula sam da sam naišla na projekt koji mi se doista svidio, ali odvijao se u
Sjevernoj Irskoj. Nadala sam se da će postojati neki sličan, ali u Skandinaviji, o kojem bi
Danijela (predsjednica Cnc-a) mogla nešto znati. Kad smo pogledali taj projekt, rekla mi je ponešto o organizaciji koja ugošćava
volontere, što me je nagnalo da ignoriram lokaciju i prijavim se za projekt. I tako je sve počelo, krajem listopada 2009.
U prosincu sam se prijavila za
projekt kad se otvorio natječaj. Čekala sam oko mjesec dana, do zadnjeg dana natječaja, i tada sam nakon nekoliko dana dobila mail. Dogovorili smo intervju preko skype-a. Bila sam prestravljena. Intervju je trajao oko
20 minuta, ali se činio dužim. Tri osobe koje su me intervjuirale na jednoj strani i ja na drugoj, a sve tri su se činile ljubazne! Bila sam ugodno iznenađena, moj strah je brzo nestao. Mail s njihovim odgovorom stigao je samo nekoliko dana poslije intervjua. Primljena sam! Prva reakcija – šok. Bila sam sretna, stvarno sretna što sam primljena, ali također i uplašena budući da sam bila svjesna kako ću otići negdje na godinu dana. U stranu zemlju, među ljude koje ne poznajem, koji ne govore moj jezik.
Prvih nekoliko dana mnogo sam istraživala o
Belfastu. Zatim sam puno istraživala o samom
EVS-u. Tada o avionskoj povezanosti između Osijeka i Belfasta. Tada sam odlučila više ne istraživati i pobrinuti se o tehnikalijama. Odlučila sam se prepustiti EVS-u i pustiti mu da me iznenadi. Bez očekivanja, samo s puno entuzijazma.
U veljači sam otišla na razmjenu mladih gdje sam upoznala dečka koji je bio na EVS-u u
Makedoniji. Bio je iz Irske i studirao na koledžu u
Belfastu! Bio je pun priča o svojoj domovini i tamošnjem životu. Rekao mi je koje znamenitosti da obiđem, koja mjesta i pubove da posjetim, koje pivo da probam, koje lokalne rock bandove koji sviraju po klubovima da poslušam. Tada sam se zaista počela radovati svom odlasku, ali još sam čekala odobrenje projekta od strane Britanske nacionalne agencije za program
Mladi na djelu. Čekali smo nekoliko mjeseci da nam se odobre sredstva. Kad je
Britanska nacionalna agencija poslala odobrenje, počeli smo organizirati detalje oko moje vize i dolaska.
Prvi put sam otišla u
Britansku ambasadu početkom lipnja. Nisam znala da će mi tamo biti zadržana putovnica dok mi se viza ne odobri. Budući da sam od početka godine planirala put za koji mi je trebala putovnica, prijava za vizu morala je čekati. Tri tjedna kasnije otišla sam natrag u ambasadu i ovoga sam puta uspješno predala prijavu za vizu. Nazvali su me nakon tjedan dana i izvijestili me da nešto nije u redu s mojom
biometrijom (otiscima prstiju). Vratila sam se u Zagreb i ponovno se prijavila. Tjedan nakon toga viza je bila u putovnici, a putovnica kod mene! Konačno sam mogla rezervirati let.
Nakon nekog vremena svi su tehnički detalji bili sređeni. Znala sam da ću zaista otići u
Belfast i točan datum odlaska. Tada su se počele rješavati stvari koje je trebalo riješiti kod kuće. U to sam vrijeme prestala raditi, život mi je bio u kaosu, morala sam obaviti
milijun stvari. Nakon što sam riješila par glavnih stvari, nije me više puno toga opterećivalo pa sam počela misliti „
što sad?“.
Kako će mi biti, gdje ću živjeti, kakva će mi biti radna okolina, koje će biti moje dužnosti, odgovornosti, koliko ću slobodnog vremena imati..i što ću raditi tijekom toga?. Znala sam da ću raditi
35 sati na tjedan, ponekad vikendima, najčešće popodne, imat ću dva slobodna dana u tjednu. Počela sam razmišljati o tome što ću raditi tijekom svog tog slobodnog vremena, kad ću se vratiti kući u Osijek, kad će me prijatelji doći posjetiti u Belfast. Znala sam da ću imati ograničen budžet u iznosu od
130 funti na mjesec za hranu i isti iznos kao džeparac. Dobro je da sam počela štedjeti na vrijeme pa sam mogla planirati putovanja
Imala sam privilegiju upoznati
EVS volontera koji je upravo sad u organizaciji u kojoj ću i ja volontirati. Otkad mi je rečeno da sam primljena, on je strpljivo odgovarao na sva moja pitanja. Kako je on iz sunčanog i toplog dijela Europe, a nije puno kukao zbog lošeg vremena u Sjevernoj Irskoj, kiša koju sam očekivala u Belfastu pala je u drugi plan. Vrlo je pozitivno opisivao svoj posao i slobodno vrijeme, činilo se da zbilja
uživa u onome što radi ondje. Otprilike je mojih godina i kolega mi je po profesiji, svidio mi se njegov smisao za humor i to me nagnalo da zanemarim činjenicu kako bi meni ovdje moglo biti ikako drukčije nego njemu. Svojim pričama i entuzijazmom djelovao je izuzetno
motivirajuće na mene, od samog početka činilo se kako ću dospjeti u pozitivnu radnu atmosferu gdje ću imati posao koji nije dosadan i dovoljno slobodnog vremena za što god želim, i što je još važnije, mogućnost da organiziram ta dva segmenta na način koji mi najbolje odgovara.
Znam da ću živjeti u kući s nekoliko drugih
volontera; dva tjedna prije mog odlaska znala sam adresu svoga novoga doma pa sam se malo zabavljala na
Google Earth-u. Ne znam kako će to sve točno izgledati kada dođem tamo i kakvi će mi biti cimeri, ali ako bude i upola onako kako sam čula, bit će odlično
Slijedi nastavak...
Piše:
Mirna Nikolozo
Pročitajte i...
[21.07.2010.] Želite međunarodno životno i radno iskustvo? Pokušajte s EVS-om...
Nebitno
Muško
Žensko
