Nedvojbeno je da su
grčke državne financije u vrlo gadnim dubiozama. Zemlja je na rubu
bankrota, prevelika i nekontrolirana državna potrošnja doveli su do ogromnog proračunskog deficita i doista impresivnog nacionalnog duga u iznosu od
300 milijardi eura, što je iznos koji je veći od cjelokupne vrijednosti grčkog nacionalnog gospodarstva, odnosno BDP-a.
Europska komisija,
Europska središnja banka i
Međunarodni monetarni fond su, ne bi li spasili Grčku od kraha i osigurali stabilnost prethodnim krizama već dobro potresenog i osjetljivog europskog financijskog sustava, uspjeli iznaći načina za pomoć, i to u obliku
kreditnog programa u trajanju od tri godine kojim će Grčkoj biti ubrizgano vrtoglavih
110 milijardi eura. Nažalost, mišljenje je autora ove kolumne da će im sve to biti uzalud. Naime, dok s jedne strane
vlada odlučno obećava
ambiciozne i beskompromisne reforme financijskog, mirovinskog i javnog sustava, koje jamče oštre i gadne rezove (veći porezi, uključujući PDV, davanja na cigarete, gorivo i luksuz, manje mirovine i plaće zaposlenih u javnim sustavima, ukidanje 13 i 14 plaće i raznoraznih besmislenih bonusa i nagrada, zabranu ranijeg umirovljenja - Grci pod određenim uvjetima mogu u mirovinu već od 50 godine života, što je, gle čuda, vrlo popularno), obični
građani, kako često znaju pokazati uličnim, katkad i nasilnim prosvjedima, ne žele se odreći starih uhodanih beneficija navika i pristati na velike žrtve koje se od njih očekuju kako država ne bi otišla kvragu. Uostalom, a zašto i bi, jer nije narod kriv za situaciju (iako ju je godinama dobrano iskorištavao); kriv je
sustav, odnosno vlast koja je sve dobro znala i samo gurala probleme pod tepih nadajući se da će nekako ovi sami od sebe nestati i
falsificirajući službene statistike. Kako bi izgledalo da nešto ipak rade, tu i tamo bi proveli kakvu
šminkersku reformicu, koja neće koštati fotelja, izbjegavajući se suočiti s istinom, ufajući se u lovu od turizma i pomoć svemoćne EU. Sada, kada je voda do grla, svi Grci zajedno moraju uprti i patiti ne bi li izvukli zemlju iz gliba. Svaka
sličnost s nekom drugom državom je očigledna.
Nije potrebno puno mašte za predviđanje mogućih crnih scenarija razvoja događaja u Grčkoj nakon primanja paketa pomoći i pokretanja najavljenih reformi.
Nezadovoljstvo,
štrajkovi i
prosvjedi će se nastaviti i eskalirati širom zemlje, vlada će pasti, i malo koja će
politička stran(k)a biti dovoljno luda da se prihvati upravljanja zemljom koja se nalazi na pragu totalnog kolapsa, te će do njega vrlo vjerojatno i doći. Na vlast će stupiti nekakva
sklepana vlada nacionalnog spasa, država će morati proglasiti bankrot, što će značiti da više neće biti u stanju servisirati vanjski dug, tražiti će se
reprogram duga, te će
financijski tsunami poharati cijelu
Eurozonu. Ili to, ili će pak MMF i EU u zadnji čas očajnički ubaciti još koju stotinu milijardi u grčki bunar…
Dosada najbolji i najkonkretniji pokazatelj da je grčka kriza stvarno uhvatila maha, jest prošlotjedna odluka bonitetne kuće
Standard & Poors koja je grčki kreditni rejting, to jest vrijednost duga ili državnih obveznica spustila na razinu
junk iliti smeće, te tako poskupila, odnosno potpuno onemogućila dodatno zaduživanje u inozemstvu. To je zapravo i bio izravni povod, odnosno požurnica za promptnije sklapanje dogovora između međunarodnih institucija i grčke vlade o zajmu spasa, jer je ta vijest, očekivano, odjeknula poput autobombe na svjetskim tržištima kapitala, koja su zatim redom zabilježila
značajne padove prometa i vrijednosti dionica i obveznica, zbog opravdanog straha od prelijevanja krize na financijske sustave drugih država, kako u Europi, tako i izvan nje.
Sada, nakon objave vijesti o dogovoru za spas Grčke,
reakcija tržišta je prilično hladna, odnosno nije je niti bilo, te je u potpunosti izostala bilo kakva naznaka optimizma kojem se Europska komisija, MMF i Grci očajnički nadaju. Institucionalni investitori ne vjeruju da će zajam Grčkoj tek tako popraviti situaciju, te će radije pričekati razvoj situacije prije nego krenu u kupovinu. Teško da će im to netko zamjeriti.
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Nebitno
