Prilagođeniji, sretniji, produktivniji, zadovoljniji, bez pretjeranog opijanja,
redovito vježbanje u teretani, tri puta tjedno, dobro se slažući s kolegama na poslu,
spokojan, redovni obroci, bez mikrovalnih večera i zasićenih masnoća, strpljiv i bolji vozač,
sigurniji auto, smiješeće dijete na stražnjem sjedalu, dobar san, bez noćnih mora, bez paranoje…
Radiohead, Fitter, happier
Sredinom prošloga stoljeća vrijedila je tvrdnja Guya Deborda kako se čitav život pokazuje kao neizmjerna akumulacija spektakla. Sve što se izravno događalo premještalo se u reprezentaciju, tvrdio je Debord u glasovitom djelu «Društvo spektakla». No, mi danas živimo u trećem stadiju simulakra, u stadiju, kako tvrdi Baudrillard, potpune simulacije, simulacije koja zamjenjuje reprezentaciju.
Danas, zahvaljujući medijskom posredovanju zbilje, vrijeme koje je bilo potrebno od događaja do njegove spektakularne reprezentacije je nestalo. Zaista, spektakl se događa ovdje i sada, live, unutar naših života.
Čini se da su nemogućnost postizanja životne neposrednosti lišene svakodnevnog spektakla te brojni društveni imperativi, središnja preokupacija najnovije videoinstalacije Gorana Škofića naslovljene «Corpus». Autor bilježi kako je «tijelo prenapregnuto željom rušenja «svjetskog rekorda u brzini» pa se udeseterostručuje kako bi uspjelo. Prepoznatljive brzine postale su nedostatne pa tijelo mora rušiti sve granice kako bi postiglo željeni cilj.» Stoga Škofić, uz primjetnu dozu ironije i subverzivnih humornih elemenata, posredstvom deset kratkih videozapisa predstavlja tijelo koje više ne poznaje stadij mirovanja. Tijelo, u ovom slučaju umjetnikovo, no Goran Škofić dodaje «moglo bi biti i Vaše», postaje objekt manipulacije videoslikom i postupcima montaže. Tijelo postaje ubrzano, simultano i mnogostruko u prizorima koji se izmjenjuju na deset video ekrana. Prolazeći kroz instalaciju, posjetitelj prolazi kroz različite situacije kojima je tijelo podvrgnuto pitajući se koje je tijelo stvarno? Odgovor je vrlo jednostavan. Stvarno tijelo je nestalo jer je postalo nedostatno.
Naša je kultura postala shizofrena na način ekstaze potrošnje. Uživamo u imaginarnim vizijama i slikama medijski stvorene kolektivne fantazije u kojoj je vrijeme postalo najtraženija roba. Tijelo ne može djelovati po sebi, samo za sebe - ono postaje simulirano - snimljeno, režirano, montirano i projicirano.
Vjerujem da nam autor, u svakodnevnom spektaklu potrošnje, reprezentira tijelo kao suvišno, nekompetentno i nepouzdano. Stvarno tijelo je gubitnik. No, Škofić svojem tijelu pritiče u pomoć elektronskom slikom. Pikseli transformiraju tijelo u corpus – bezidentitetsku jedinku, spoj tehnologije i besmisla. Na koncu, tehnologija je i stvorena kako bi poništila stravičnu istinu o nedostatnosti tijela. J.G. Ballard je science fiction nazvao «snom tijela o postajanju strojem». Taj san je postao stvarnost u brojnim sci-fi filmovima poput Terminatora, Robocopa ili Istrebljivača. Svi ti strojevi odnosno androidi su savršeno precizni i ubojiti, njihova tijela su «dostatna» no ipak posjeduju autonomiju volje i identitet, vlastite snove. Škofić nam, pak, predstavlja corpus/e – zatočenike Baudirillardove medijske dvorane zrcala u kojoj je stvarnost progutana u beskonačnom broju odraza.
Škofićevo tijelo dakle postaje Corpus. I tek multicipliran i simultan postaje dostatan, jedino tako corpus bi mogao stići do cilja, no samo da bi «shvatio» kako cilj ne postoji. Svi načini interpretiranja smislenog cilja odavno su otišli bestraga. Smisao je nestao u ponorima neprestane proizvodnje i potrošnje. Upravo zato Goran Škofić niti jednom svojem «Corpusu» ne poklanja smisleni završetak; nogometni navijač osuđen je na vječnu utakmicu, kazališni bis zahtijeva beskrajan aplauz, trkač je u neprestanoj utrci sa samim sobom, golfer uzaludno traži posljednju rupu… Corpus/i su elektroničke reprodukcije, nepovratno izgubljeni za vlastiti izvornik ili smisao, te su već odavno poraženi u borbi za vjerodostojnost. Štoviše, umnoženi corpus snimljen u kazalištu, svojom uniformiranošću i mirnoćom facijalne mimike, neodoljivo podsjeća na agenta Smitha, antagonista kultnog filma Matrix. Stoga mi se čini kao da umjetnik, poput Morpheusa, lika u spomenutom filmu, poručuje: «Dobrodošli u pustinju stvarnosti» te postavlja pitanje: koliko je fantomskih corpusa dovoljno?
Smisleni sklop, utopijsko rješenje, dakako, nije nemoguće. Ipak, primjećujem kako agonija corpusa ne nalazi svoje ukinuće u konačnom izvođenju zadane radnje. Naime, videozapis – upravo kao i situacije corpusa ne posjeduju početak ili svršetak – loop je spriječio zastiranje Baudrillardovih zrcala, ukinuo mogući smisao. Corpus, baš kao i tijelo, je osuđeno na vječno ponavljanje istog, na sizifovsko prokletstvo u pustinji stvarnosti.
Nebitno
