I iz aviona se vidi da jedino na ovakvom skupu izmirenih bivših ratnih protivnika, kakav će
20. ožujka 2010. biti održan
na Brdu kod Kranja, može biti
proglašen kraj Jugoslavije i početak nove suradnje na drukčijim regionalnim osnovama. Ne vide to, doduše, ni mnogi koji će se tada naći za zajedničkim stolom, jer su se proteklih godina junačili u međusobnim svađama.
Prije nekoliko dana otipkani su prvi reci nečega što bi trebalo predstavljati novu stranicu u odnosima zemalja
bivše Jugoslavije. U Ptuju su se sastali premijeri/predsjednici Slovenije, Hrvatske i Srbije,
Borut Pahor,
Jadranka Kosor i
Boris Tadić, što je bio prvi susret čelnih ljudi tri zemlje poslije ratova devedesetih u ex-Jugoslaviji. Istodobno, to je bio i pripremni summit za jedan još širi i ambiciozniji, koji će se održati za desetak dana.
Na
Brdu kod Kranja 20. ožujka će se održat
summit svih zemalja tzv.
Zapadnog Balkana, ne kojem će biti govora o, prenosim najavljeno, evropskim perspektivama ove regije. Organizirat će ga u diplomatskoj kooperaciji Slovenija i Hrvatska, kojima je to očito, iako službeno nije rečeno, dio trenaže za regionalnu suradnju pod okom
Evropske Unije, koja će na summitu biti prisutna kroz trojac iz najužeg vrha EU-a (šef Evropske komisije
Jose Manuel Barroso, šef Evropskog vijeća
Herman Van Rompuy, šefica EU-diplomacije
Chaterine Ashton).
Pred tim vrhovnim žirijem Slovenija i Hrvatska morat će pokazati znanje i htijenje da izađu na kraj s dvije neriješene situacije. Jedna je lakša, druga delikatnija i teža. Kada su čule za summit na Brdu kod Kranja, vrisnule su
Španjolska i
Italija, jer one u lipnju organiziraju summit u istom ovom sastavu u
Sarajevu, pa što će, rekoše, još i ovaj. Posebno je ljuta Španjolska, koja trenutno predsjeda Unijom, pa se protivi summitu u Sloveniji jer se smatra povrijeđenom u dignitetu te svoje funkcije. Ali, dolazak na Brdo kod Kranja spomenute trojke iz
Bruxellesa očito govori da se španjolskom protivljenju ne pridaje prevelika važnost.
Puno je toj trojki važnije vidjeti kako će se Ljubljana i Zagreb snaći u društvu bivših jugoslavenskih sustanara, a posebno kako će riješiti jednu kompliciranu, ali stvarno kompliciranu diplomatsku disciplinu. Na summit, naime, nekako treba dovući predstavnike Srbije i
Kosova, a zna se da prva ne želi biti viđena zajedno s Kosovom gdje god se ono pojavljuje u ulozi neovisne i suverene države. Ovo je pomalo okrutna domaća zadaća, jer je priznanje Kosova došlo u unulateralnoj režiji
Wahingtona, uz asistenciju Bruxellesa, a sada diplomatski pičvajz koji je nakon toga nastao trebaju rješavati dvije male zemlje, koje nitko ništa nije pitao.
To svakako izlazi iz okvira obaveznog uvježbavanja regionalne suradnje kojeg su morale proći sve nove članice, postkomunističke zemlje primljene poslije pada
Berlinskog zida. Doduše, stoji i to da je ex-Yu regija primjer za sebe, jedva ugaslo grotlo najvećeg međunacionalnog pa i međureligijskog rata u Evropi poslije
Drugog svjetskog rata. Pa, kao da čuješ glas iz Bruxellesa - izvolite, momci, pokažite da ste u stanju izaći na kraj sa zadnjim repovima tog ludila. I stvarno, petnaest godina poslije rata već se postavlja pitanje kolektivne pameti na ovim prostorima da se konačno pronađe ishodišnu točku za novi početak.
Nakon Drugog svjetskog rata, tih desetljeće i pol bilo je više nego dovoljno da se nekadašnje zaraćene strane ne samo izmire, nego i da se počnu udruživati pod kapom današnje Unije. Ej, stani ti, već čujem nacionalne budničare standardno tankih živaca, želiš li možda reći da se na tom Brdu kod Kranja sprema nekakva
nova jugoslavenska unija?! Naravno, s našim budničarima imaš uvijek isti problem, a to je da im se zbog silnog bdijenja prispava baš kada je najvažnije, i, jasno, kada zatim otvore krmeljive oči više ne vide ni ono što se vidi iz aviona.
A i iz aviona se vidi da jedino na ovakvom skupu izmirenih bivših ratnih protivnika može biti proglašen kraj Jugoslavije i
početak nove suradnje na nekim drukčijim regionalnim osnovama. Ne vide to, doduše, ni mnogi koji će se naći za zajedničkim stolom za desetak dana kod Kranja, jer su se proteklih godina junačili u međusobnim svađama i mislili da time pridonose nacionalnom i patriotskom identitetu novih država. Ne znaju, zvekani, da je upravo obratno. Baš tim svojim svađama mentalno su ostajali u Jugoslaviji, i to u onom njenom traumatičnom razdoblju kada se ona počela nepovratno raspadati, ali se kao mrtvac koji nije svjestan da je umro, još godinama držala na nogama.
Zato ako naše pospane budničare Brdo kod Kranja asocira na uspon neke nove Jugoslavije, meni, naprotiv, ono više sliči na ravno brdo ex-Jugoslavije, dakle nešto što treba sravniti da bi se došlo do zdravog temelja za nešto novo. Jedino u čemu moraš biti skeptičan je da će se to stvarno dogoditi, jer se ne vidi zrelosti za to ni u onima koji će se za desetak dana naći na Brdu kod Kranja, ni u državama iz kojih dolaze. Sve te države izgledaju i puna dva desetljeća nakon raspada zajedničkog kućanstva nedovršeno,
nesposobne čak i da riješe
elementarno, početno državno pitanje odakle i dokle se prostiru.
Pa onda imaš stalne zapjenjene svađe što je čije, kao što si ih imao i u bivšoj zajedničkoj državi, prvenstveno oko raspodjele na federalnoj razini, i jedina je razlika što je tada o tome arbitrirao
savezni CK u Beogradu, a danas to čini "CK" u Bruxellesu. Doduše, i to je bolje, ili manje gore, nego ponovno repetirati puške zbog tamo nekih ada, morskih grebena i vala. Ali, u krajnjoj liniji, to vodi u ultimativnu ovisnost o drugima, iako i oni imaju ovakvih graničnih sporova koliko hoćeš, ali su dovoljno mudri da o tome možeš čitati samo na krajnjim marginama novina, ili ni ondje.
Što je najgore, ta je ovisnost o
međunarodnim autoritetima i bez toga prešla svaku razumnu mjeru, prvenstveno u lakomislenom i podaničkom uvozu tipa kapitalizma koji i tamo kod njih puca po šavovima, ali mu je ovdje sasvim dobro, doduše uz cijenu da je proizveo ekonomsku i socijalnu pustoš. I zato će sudionici summita kod Kranja, ako budu pametni kao što sumnjam da jesu, inicirati povratak
zapadnobalkanske regije sebi i međusobnoj suradnji koja će ih učiniti i zajedno i pojedinačno važnijim i jačim. Ovo - ponavljam budničarima ako ponovno nisu utonuli u san - nema nikakve veze s obnovom Jugoslavije, ali priznajem da ima veze s tezom koju sam, čini mi se, na ovom portalu već jednom iznio.
Zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu uopće, kako se obično misli, sasvim raskinule s tom mrskom i prezrenom državom. Naprotiv, preuzele su do zadnje mrvice
ono najgore što je bilo u njoj, a to je prvenstveno
dogmatsko-autoritarni stav da ljudima treba utuvljivati da žive u najboljem od svih svjetova sve dok u to ne povjeruju. A odbacile su
ono najbolje u njoj, ponajprije
socijalnu egalitarnost koja je manje-više sezala do vrhova vlasti, te
državnu samosvijest da ona sama odlučuje o sebi, a ne da to prepušta međunarodnim sponzorima i tutorima.
Eto, treba to samo okrenuti naglavce i pola posla odmah je obavljeno.
Autor: Marinko Čulić/H-ALTER.org
Nebitno
Muško
