Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Gost priča: Irfan

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Leon
Skriven
Admin
Avatar

Ukupno postova: 4115
Lokacija: space
Spol: Muško Muško
Post Postano: 04.03.2006. 16:23 
Naslov:  Gost priča: Irfan
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Rano ljeto devedeset i treće. Noć je polako počela padati iznad rijeke Vrbas u srednjoj Bosni. Pjer, Frka, Deda i ja u podrumu nekada vrlo lijepe i bogate kuće, gdje je sada bilo smješteno zapovjedništvo moje jedinice, čekali smo zapovjednika sa posljednjim uputama pred jednu od najvažnijih akcija kako bi konačno završili ofenzivu koja je trebala dovesti do potpunog oslobađanja hrvatskog teritorija od Muslimana s kojima smo Frka i ja ratovali uz bok prva dva mjeseca nakon što smo sa Korduna premješteni ovdje. U ta dva mjeseca uspio sam se zbližiti i sprijateljiti sa par ljudi na način na koji se većina ljudi ne zbliži sa nekom drugom osobom za čitavog svog životnog vijeka. Bili smo braća po krvi. Sada ih već pet mjeseci gledam preko nišana... Pjer i Deda su stigli prije četiri mjeseca, kao pojačanje protiv novog neprijatelja. Od tada smo rame uz rame, znamo se u dušu baš kao i teren na kojem se nalazimo. Upravo zbog toga nas četvorica smo izabrani za ovu delikatnu akciju o kojoj će ovisiti daljni tijek rata u srednjoj Bosni.

Nijemo čekamo u podrumu koji i danas, nakon svega, izgleda bolje od velikog broja stanova koje sam vidio. Po mojoj procjeni ima nekih četrdesetak kvadrata podjeljenih u dvije prostorije. U manjoj su bila dva kreveta i ormar koji su kao jedini preživjeli donešeni iz susjedne kuće prije nego je popuno uništena. U ovoj gdje se sada nalazimo veliki kuhinjski stol, kojega smo ovdje zatekli kada smo prvi puta zakoračili u podrum, preptrpan mapama i planovima. Desetak stolica, polica nakrcana oružjem i priborom za prvu pomoć, bure vode, mali stol na kojemu su se nalazile konzerve s hranom i radio prijemnik. Ostatak dvokatnice zjapio je sablasno prazan. Čini mi se da već satima sjedimo u tišini, iako je u stvarnosti vjerovatno prošlo daleko manje. Razmišljam o svom malom osječkom podrumu koji, iako su oko njega još uvijek vreće s pijeskom, ipak više ne služi kao jedini dom mojoj obitelji već su u njemu vreće s lukom, krumpirom, boce vina... Gotovo kao i prije nego sam prvi put krenuo na front.

U mislima me prekida Frka koji je kraj onih silnih konzervi uspio naći kutiju Waltera.
- Idemo momci, poslužite se! Ovo ne smijemo nositi sa sobom i mogla bi nam biti zadnja.
- Idi u kurac nenormalni! - Pjer je sa svojih stodeset kila i metar i devedeset visine skočio sa stolice - Samo su mi još tvoja crna podjebavanja sada falila!

Temperamentni Dalmatinac srednjih tridesetih godina, koji je do rata radio kao pravnik u Jugoplastici, bio je iznimno praznovjeran i prije svake ofanzive imao je određene rituale koji su podrazumijevali sve samo ne širenje negativne energije. Kada sam ga ja upoznao bio je već gotovo potpuno sijed. Gusta crna kosa posvijetlila je u Vukovaru. Ironično, ja nisam ni dana proveo u Vukovaru. Vrijeme opsade grada heroja proveo sam opkoljen na Slunju. Nedugo nakon pada Vukovara, pali smo i mi. Nakon toga sam bio uglavnom oko Karlovca ili u samom gradu dok nisam stigao ovdje. Od svih ratišta koje sam prošao, Karlovac mi je jedini ostao u lijepom sjećanju. Zbog Mirele.

Pred rat je u Zagrebu završila engleski i francuski jezik i taman se vratila kući tražiti posao kada su počele prve uzbune. Upoznao sam je jedne od rijetkih mirnih večeri pred Valentinovo devedeset i druge u u malom kafiću kraj Korane kojem ne pamtim ime. Frka, Marko, Kiki, Pajser i ja smo uživali u hladnom pivu nakon predugo vremena i pričama iz mladosti kada je ušla sa sestrom i prijateljicom. Izgledala je Božanstveno! Pogled zbog kojeg smo svi istog trena zašutjeli ispod kojega su se skrivale prekrasne plave oči, usne na kojima bi joj pozavidila i Ava Gardner, raspuštena kestenjasta kosa i figura koju je moglo stvoriti samo neko nadnaravno savršenstvo. Ili se nama samo činilo budući da smo mjesecima bili osuđeni gledati samo jedni druge. I one preko nišana. Sjele su za stol do našeg i prvo zatražile rundu za hrabre branitelje. U neobaveznim i blesavim razgovorima pogledi su nam se često sretali. Rat tada nije postojao. Osjećao sam se kao na korzu krajem osamdesetih kada je cijeli svijet bio moj. Tada sam joj počeo pričati o Korzu i Promenadi i predložio da razgovor nastavimo šetajući uz Koranu. Pričali smo o djetinjstvu, školi, fakultetu, prošlosti, budućnosti, svemu samo ne o ratu. U povratku sam ju otpratio do kuće koja je bila jedva stotinjak metara udaljena od onog kafića. Na rastanku sam se dugo zagledao u dubinsko plavetnilo njenih očiju i najednom su nam se usne spojile. O Bože! Kako je bilo predivno osjetiti toplinu njenih usana. Nježni dodir na mom umornom licu nakon tolikih mjeseci. Svaka žena koju sam volio nakon nje morala je dijeliti mjesto u mome srcu s Mirelom. Nakon poljupca kojeg ću pamtiti dok sam živ rekao sam da ću je potražiti čim budem imao priliku ponovo doći u grad i zaputio se put kafića po dečke kako bi se vratili u bazu. Sastajali smo se tako sljedećih deset mjeseci u prosjeku četiri-pet puta mjesečno i u tim trenucima bili smo jedini na svijetu, ništa drugo nije postojalo. Plakala je na svakom rastanku bojeći se da me zadnji put vidi. Bila je hrabrija od mene, ja nisam mogao tako razmišljati. Nisam se usudio pomisliti da će se ovaj san prekinuti iznenada, baš kao što je i započeo. Posljednja slika Mirele je kako mi jedne iznimno hladne prosinačke noći u tamnoplavom kaputu sa smiješnom kapicom na glavi suzna maše sa Koranskog šetališta dok ja nestajem Ruskim putem prema bazi. Tri dana kasnije sam saznao da već u zoru krećem prema Bosni. Jednom od dečkiju koji je ostajao sam ostavio poruku koju je trebao odnijeti do njene kuće. Dugo sam sjedio sa olovkom i komadićem papira, ali ruka je bila nepomična a mozak blokiran. Na kraju sam samo napisao refren starog hita Crvene jabuke: „Hladni prsti decembra, ide nova godina. Tko će biti kraj tebe, kad kazaljke se poklope?“. Nikada nakon toga nisam bio u Karlovcu niti sam čuo išta o Mireli.

Taman smo zapalili cigarete kada je zapovjednik ušao u sobu i kratkim crtama nam ponovio plan i važnost akcije te stroga pravila kojih se moramo pridržavati pod svaku cijenu. Najvažnije pravilo je bilo da nitko ne smije znati da smo bili tamo. Osim lječnice koja je ovu akciju i omogućila. Naime ona je nakon početka našeg međusobnog sukoba ostala na njihovoj strani iako je i dalje radila za nas. Večeras su ona i dežurni u kriznom štabu Gornjeg Vakufa isplanirali burnu noć. Naši dečki su te večeri sa Kupresa počeli žestoko tući njihove položaje petnaestak kilometara zapadno od Vakufa kako bi mi sa jugoistoka imali što manju pažnju. Ionako su već neko vrijeme bili koncentrirani gotovo isključivo na zapad budući da je tamo bila glavnina naših snaga. Mi smo ih tek ponekad znali samo podsjetiti da smo tu. Krizni štab im je bio smješten tek nešto iza Doma zdravlja koji je sada bio improvizirana bolnica. Prilično blizu samom ulasku u grad sa juga. Plan je bio da dok se veseli par zabavlja na katu, mi uđemo u podrum i pronađemo plan obrane i raspored jedinica koji su sastavili očekujući našu ofenzivu, za koji nam je lječnica javila. Sve je trebalo obaviti vrlo brzo, pogledati planove, memorirati i ih i nestati bez da itko zna da smo ikada tamo bili.

Krenuli smo nešto iza ponoći, dio puta Vrbasom, pa zatim kroz nekakvu šumicu i oko pola dva smo bili pred ulaskom u grad. Cijelim putem nismo sreli niti jedno živo stvorenje. Preko nekakvih ruševnih garaža, zaobilazivši Dom zdravlja, stigli smo do štaba nešto prije dva sata. Sve je bilo sablasno prazno. I sve je teklo glatko, po planu. Deda i ja smo ušli u podrum, Pjer je čučao pokraj stepenica koje su vodile na kat, a Frka na ulazu u kuću. Zadržali smo se maksimalno pet minuta i uspješno obavljenog posla istim putem krenuli nazad. Frka je išao prvi da bi najednom zastao i promrmljao:U pičku materinu!. Mjesečev sjaj koji se probijao kroz guste oblake obasjao je malog muslimanskog dječačića u poderanoj bolničkoj pidžami kako stoji pokraj zida od garaže i promatra nas. Mogao je imati oko četiri-pet godina. Svi smo zastali i pogledali jedni u druge prisjećajujći se zapovjednikovih rječi, znajući što moramo u činiti. Ali nitko nije imao snage niti odlučnosti. Budući da sam bio vođa skupine, na meni je bila odgovornost. Polako i teško sam izvadio pištolj i nepomično stajao dok mi Frka nije dobacio: „Pucaj, već smo trebali nestati!“.



Sjetio sam se kako su nas ucčili na obuci ciljati kroz nišan u glavu ili srce. U taj nišan ovaj dječak je stao cijeli. Nepomično je tako stajao i gledao me u oči dok sam ja drzao pištolj uperen u njega. Nije pokušao pobjeći, nije pustio ni glasa niti je plakao. Samo mu je jedna suza curila niz lice. U tom trenutku ruke su mi se počele tresti i ja sam počeo plakati. Gledao me nježnim, nevinim očima poput malog janjeta koje gleda svoga krvnika pred klanje. Bilo mi je užasno, kao nikada u životu. Pucao sam! I na sreću, promašio. Metak je pogodio cestu par centimetara pokraj njegove noge a on je ostao nepomično stajati. Sjećam se samo da sam rekao: „Ne mogu!" i brzo smo pobjegli. Budući da smo u to vrijeme već trebali biti van grada, dečki sa Kupresa su sada već počeli tući i po gradu tako da nas taj pucanj nije mogao odati. Samo dječak...

Po povratku smo sve što smo saznali prenijeli u zapovjedništvo a da međusobno nismo pričali još par sati nakon toga. O tome nismo nikada pričali. Tjedan dana nakon toga krenuo je napad na Vakuf u kojemu nisam sudjelovao budući da sam sa još nekolicinom momaka bio zadužen čuvati zapovjeništvo. Nakon para dana Gornji Vakuf, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica i Kiseljak bili su naši. Otprilike tri tjedna nakon „one“ noći nosio sam iz Kupresa u Vakuf neke papire lječnici zahvaljujući kojoj je sve prošlo onako glatko. Ušao sam u Dom zdravlja znajući da me ona čeka u kancelariji na kraju malog hodnika koji je za mene na jednom postao nepregledno dugačak. Na trošnom drvenom krevetu u hodniku ležao je onaj dječačić. Taj prizor me sledio! Trebala mi je cijela vječnost da napravim sljedeći korak. Svakim sljedećim sve sam se više znojio i tresao. Kada sam se gotovo u potpunosti približio krevetu nasmiješio mi se i upitao: „Čiko, jesi li dobro?“. Tada se je lječnica kojoj sam krenuo izašla iz kancelarije: „A, stigli ste. Isuse, pa vi ste potpuno blijedi! Irfane, makni se sa kreveta da čiko legne.“.

Trenuci koji su sljedili su mi se potpuno izbrisali iz sjećanja. Sljedeće čega se sjećam je kako u kancelariji pričam doktorici što se dogodilo one noći. Nakon prvotnog šoka i nevjerice počela je plakati i ispričali mi kako je Irfan prije par mjeseci ostao bez oba roditelja i od tada je kod njih u Domu zdravlja jer nisu uspjeli naći nikoga od njegove rodbine. Nikada nikome nije spomenuo naš susret, teško da ga se i sjeća.

No ja se i trinaest godina nakon toga uz riječi: „Čiko, jesi li dobro?“ često noćima budim natopljen znojem i mržnjom prema samom sebi. Pucao sam!

Dario Fabijanac



Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::

_________________
--
Leon Linde
portal Osijek031.com
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Bilke
Offline
Avatar

Ukupno postova: 634
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 04.03.2006. 17:14 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Ovo je moćno! Sledio sam se...

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
puki
Offline
Ukupno postova: 1114
Lokacija: Kokuće zasad
Spol: Muško Muško
Post Postano: 04.03.2006. 17:15 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

e,da...moram priznat.

_________________
Ná glac pioc comhairle gan comhairle ban.

übergefickt osijek031.com smile
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
zuta
Post Postano: 05.03.2006. 13:45 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Ovo je da se sledis! Iz bosne sam pa me sve ovo jako potreslo jer znam kako je bilo...odmah se vrati miris ratne bosne...Hoce li g. Fabijanac napisati knjigu?!

Download Poruke   Ocijeni poruku  
ozana
Offline
Avatar

Ukupno postova: 701
Spol: Žensko Žensko
Post Postano: 05.03.2006. 15:05 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Mislim da hoće. Jer, po mojoj slobodnoj procjeni, ovo je samo isječak iz nekog većeg djela. Ima tu još nedovršenih i neispričanih priča.
Čestitam

_________________
Puno je tuge u svijetu....
Upravo sad, dok čitaš ovo, 7 milijuna ljudi se seksaju!
A ti si na kompjutoru...
To je tako tužno...
Rolling Eyes
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Jeff Murdock
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1502
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 05.03.2006. 17:31 
Naslov:  Re: Gost priča: Irfan
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Hvala na komentarima!
Knjiga bi trebala biti gotova na ljeto, ako sve bude po planu...

_________________
Zbirka poezije: Na rubu ljubavi
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Allende
Offline
Avatar

Ukupno postova: 536
Lokacija: London
Spol: Muško Muško
Post Postano: 05.03.2006. 18:55 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Odlicna prica, cestitam od srca.

Moram priznati da bi mi jako drago bilo kad kada bih znao da je prica proizvod ciste fikcije (sto nije nemoguce, pod uslovom da je podatak o tvojojim godinama tocan), ali je svakako mocna.

Cekamo knjigu!

_________________
Najljepse su price na jastuku ispricane i za kafanskim stolom zaboravljene
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Bilke
Offline
Avatar

Ukupno postova: 634
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 05.03.2006. 18:59 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Pa ima malo nelogičnosti, tak da mi se čini da ipak je fikcija... No neka autor potvrdi Wink

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Jeff Murdock
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1502
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 05.03.2006. 19:43 
Naslov:  Re: Gost priča: Irfan
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Fikcija je. Iako, nažalost, vjerovatno ima dosta vrlo sličnih istinitih priča...
I podatak o godinama je točan Wink

_________________
Zbirka poezije: Na rubu ljubavi
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Allende
Offline
Avatar

Ukupno postova: 536
Lokacija: London
Spol: Muško Muško
Post Postano: 05.03.2006. 19:53 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Svaka cast, samo naprijed...

_________________
Najljepse su price na jastuku ispricane i za kafanskim stolom zaboravljene
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
---
Offline
Ukupno postova: 2910
Spol: Nebitno Nebitno
Post Postano: 05.03.2006. 23:38 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

htio bih da ovo nisam pročitao. jebo moju radoznalost.

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
gaap
Offline
Avatar

Ukupno postova: 2694
Lokacija: Osijek
Spol: Muško Muško
Post Postano: 06.03.2006. 10:53 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

aplauz! keep on....

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=U2olCKnTVPI
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Alana Bates
Offline
Avatar

Ukupno postova: 1359
Spol: Žensko Žensko
Post Postano: 06.03.2006. 16:31 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

OK mi je, Jeff. Sadržajno i stilski (sad, o izboru teme bi se dalo raspravljati, nekako odbijam raspravljati o ratu, s obzirom da me pogodio puno pliće nego druge jer sam bila premlada i jer su me roditelji štitili od toga... I nekako se skanjujem čitati ratne priče...). Kakva ti je tematika ostalih priča? Jel već imaš izdavača? Imam neke natječaje, ako mogu pomoći... (jesi planirao slati na Maticu Hrvatsku u Osijeku, natječaj traje do 20.07.?)

Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
Stamba
Post Postano: 10.03.2006. 12:08 
Naslov:  
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Odlično ... čak sam na trenutak i "vidio" malog Irfana ... svaka čast.

Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: