Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

I travel light!

Prethodna tema View printer-friendly version Pošalji prijatelju ovu temu kao e-mail Tražilica Ispiši broj poruka na ovu temu svakog postera Snimi cijelu temu u text datoteku Sljedeća tema


Započnite novu temuOdgovorite na temu
Autor Poruka
Allende
Offline
Avatar

Ukupno postova: 536
Lokacija: London
Spol: Muško Muško
Post Postano: 16.12.2009. 8:30 
Naslov:  I travel light!
Citirajte i odgovorite[Vrh] 

Ne sjećam se više koji je to bio dan…

Niti koliko je bilo točno sati…

Nije ni bitno.

Sjećam se samo da su dva tamnoplava Lincoln Town Car-a u isto vrijeme krenula s istog mjesta, jedan uzbrdo, a drugi niz 42. ulicu. Možda je i kiša padala…

Kiša ili ne… Manhattan je toga popodneva bio neprirodno tih, siv i nepristupačan. Bože, mislio sam da ovako nešto neću nikada izgovoriti… valjda za sve dođe vrijeme…

Zoran, moj vjerni vozač, isposnik, prijatelj, pomoćnik, psihijatar, najbolji poznavatelj ulica ovoga fenomenalnoga grada, fantastično je znao kamo treba ići, a da pritom ja ne progovaram niti jednu jedinu riječ. Telefonirao sam, činilo mi se strašno dugo, satima, a zapravo je trajalo svega nekoliko minuta, koliko nam je bilo potrebno da se spustimo na FDR Drive… teško se razgovara s knedlom u grlu…

Volio sam ovu ulicu u proljeće, ali sad, kad je ovako sivo, bila mi je grozna, kao jedan od onih puteva kroz skroz nebitan i nepoznat kraj svijeta, za koji te baš briga kakav je, što ima pored njega i oko njega… jedan od onih koje samo treba proći kako bi stigao na odredište. Bilo mi je donekle žao što se tako osjećam, jer sam nebrojeno puta ovuda hodao, trčao, sjedio, vozio motor između sumanutih žutih taksija, svjestan rizika koji sobom nosi unošenje panike i pometnje među umorne i tužne Koreance za volanom još tužnijih žutih Fordova… kad bi barem znali engleski…

Jadan FDR Drive, proći će mene ovo… čim me popuste i neka druga ludila, ne brini. Družit ćemo se mi opet…

Približavali smo se mostu u 59. ulici i moj mali kućni Morgan Freeman poče s filipikama… te hoćemo li kroz Queens, autoput je sigurno pun kao šipak, te vidi ovoga idiota… tko ti dade volan… te jesam li gledao kako su Netsi namučili Bullse… te kako je nabavio odlične steakove od nekih vratara po hotelima….te kako sam, je li sve okay…

Ništa nije okay, umukni i vozi!
Vozi kuda hoćeš, kako hoćeš, jebe mi se za gužvu i loše vrijeme… samo šuti… treba mi sva koncentracija ovoga svijeta ne bih li otpuhao ovaj oblak koji mi se nad glavom gnijezdi.

Pokušavao sam sve… blenuo sam u prozore onih odvratnih crvenih zgrada uz Drive, pokušavao si predočiti kakvi ljudi žive iza tih tamnih stakala i teških zavjesa, što rade, pišu li s djecom zadaću, ili mijese kokainsku pastu u improviziranim laboratorijama, sakrivenim iza naizgled običnih pločica s imenima bezimenih ljudi, gledao sam pokidane i promrzle dječje penjalice i ljuljačke između zgrada, pokušavajući čuti dječji smijeh… Uporno i bezuspješno sam pokušavao ignorirati "Wish you were here" koji je Zoki onako, diskretno, znalački pustio…

Nije išlo…

Što god radio, kako god pokušavao skrenuti tijek misli, promijeniti frekvenciju moždanih valova, zainteresirati samog sebe nekim trivijalnim krajputašima, nisam uspijevao misliti ni o čemu drugom osim o onome što je ostalo u onom drugom Lincolnu…

Njegova stražnja vrata s desne strane su se samo 90-ak minuta ranije zatvorila uz rezak, brz metalni zvuk, kao one stare pisaće mašine, kao pucanj, kao heart break

So, you think you can tell, heaven from hell, blue sky from pain….

Rastali smo se bez riječi, nije bilo ni potrebno… Zoran je odjezdio nazad prema gradu, a ja sam konačno shvatio što je to što mi ne da mira… što me uznemiruje i smiruje o istom trošku… što je to što tražim u zadnjih sat i pol vremena… što je to ostalo u onom drugom autu… jednostavno… sve…

Ulazeći u hol JFK-a osvrtao sam se oko sebe ne znajući zašto, čekajući nešto što neće doći, i polako shvaćajućii da je sreća ostala… iza teških bočnih vrata s desne strane…

U magnovenju, prišao sam pultu… pružio dokumenta i zagledao se u odsjaj neonske reklame za neku osiguravajuću kuću…

Will you be carrying any luggage today, Mr. Allende, prenu me glas s one strane pulta…

Pogledah oko sebe, sjetih se uplakanog pogleda kroz prozor automobila i svih mojih razmišljanja dok sam dolazio ovamo…

No, I travel light!

_________________
Najljepse su price na jastuku ispricane i za kafanskim stolom zaboravljene
Korisnički profil  Download Poruke   Ocijeni poruku  
 



 Skoči u forum: