0 IX III/XC-LX-XC
glazbeno-plesna predstava
Politika - UMJETNOST uspostavljanja kontrole, kriterija i pravila funkcioniranja društva… strateška društvena igra… Isto kao što je i UMJETNOST pronalaženje sebe, svog svijeta, svog umjetničkog djela, posve suprotnog iz mraka izdvojenog komadića svjetla, unutar te iste politike, unutar granica zadanog. Možda sebe katkad, za predah ipak odlučimo privremeno isključiti kao sudionika u datom sustavu. Ipak, još u Aristotelovoj sintagmi zoon politikon nula kao koncept ne postoji.
autorica i koreografkinja: Katarina Đurđević
aranžer i kompozitor glazbe: Robert Nappholz
plesačica: Adrijana Barbarić Pevek
scenografija: Igor Pauška i Katarina Đurđević
produkcija: Udruga profesionalnih plesnih umjetnika "PULS" i Muzički biennale Zagreb
Udruga profesionalnih plesnih umjetnika "PULS", Zagreb je republička strukovna udruga osnovana 2001. godine s ciljem okupljanja, ostvarivanja prava i afirmacije profesionalnih plesnih umjetnika. Od tada aktivno djeluje na području plesne umjetnosti s naglaskom na upotrebu elemenata hrvatske narodne baštine kao i na području edukacije plesnih umjetnika/ca. Udruga je organizirala veliki broj plesnih radionica i seminara te jedanaest cjelovečernjih plesnih predstava nastalih u suradnji sa domaćim i stranim umjetnicima i međunarodnim organizacijama /
www.uppu-puls.hr /.
KATARINA ĐURĐEVIĆ (Zagreb, 1973.) koreografkinja je, plesačica suvremenog plesa i plesna pedagoginja. Završila je Školu suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu (1991.), gdje je danas nastavnica. Suosnivačica je i predsjednica Udruge profesionalnih umjetnika “PULS“. Potpisuje koreografiju i scenski pokret za predstave “Tečaj odvikavanja od pušenja„ Roberta Raponje i “Petar Pan„ Mladena Vasaria te koreografiju i izvedbu u projektu saksafonista Claudea Delanglea “Električno popodne„ na 22. MBZ-u. Koreografkinja je i autorica cjelovečernjih plesnih predstava: Ograničen pokret (2001.), Sluh oka (2002.), Šuma Striborova (2003.),THC Pozitiv (2004.), Gdje mi je nestao pupak? (2005.), Mekoslon (2006.), 093/90-60-90 (2008.godine, predstava osvaja nagradu publike na Platformi mladih koreogarafa), Autoportreti (2008.), 0 IX III/XC-LX-XC (2009.)
ADRIJANA BARBARIĆ PEVEK (Zagreb, 1970.). Nakon zavrsene Škole suvremenog plesa Ane Maletic diplomirala je 1993.godine na Vlaamse Dansacademie - Brugge, Belgija. Profesionalno iskustvo stječe kao plesačica suvremenog plesa (Truus Bronkhorst & Marien Jongewaarp, Karina Holla, Bert Van Gorp...), koreografkinja i plesna pedagoginja u Belgiji i Nizozemskoj. Nakon povratka u Hrvatsku (2004) pleše,koreografira (Blamaža bla,bla,bla; Under standing under, Ciklus) i radi kao plesna pedagoginja. Zaposlena je u Školi suvremenog plesa Ane Maletic u kojoj predaje suvremene plesne tehnike, jazz plesnu tehniku i koreografsku kompoziciju. U koreografskom radu s učenicama srednješkolskog uzrasta višestruka je dobitnica prve nagrade na državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa. Vanjska je suradnica plesnog studia Gradskog kazalista „Zorin Dom“, Karlovac.
ROBERT NAPPHOLZ, Dubrovnik, 1970. Kompozitor, aranžer, producent, klavijaturist. Godine 1989. završava glazbenu školu „Luka Sorkočević“ u Dubrovniku. U Dubrovniku, pa potom i u Zagrebu, otvara glazbeni studio i kao producent, aranžer i kompozitor surađuje s mnogim glazbenicima iz Hrvatske i inozemstva. Od početka osamdesetih godina prati i usvaja razvoj elektroničkih glazbala i glazbene tehnologije (analogni sintesajzeri, sampleri, midi, sekvenceri) od analogne u digitalnu i natrag, te programiranje kao jednu od mogućih tehnika skladanja. U kazalištu GAVELLA bio je koautor glazbe i glazbenik - glumac, u predstavama Dundo Maroje, 1995 god. (režija. Krešimir Dolenčić) i Osam lakih komada, 1994. god. (režija: Nina Kleflin) Osnivač, klavijaturist i autor crossover grupe Fali V, s kojom izdaje dva autorska LP albuma Visočije od koljena (1999.) i Blud (2005.) za izdavačku kući Aquarius records. Autor glazbe za kazališnu predstavu Class Enemy autora Nigela Williamsa (Institucija, 2000. godine, redatelj: Borna Baletić). Najnoviji multimedijski projekt, na kojem je surađivao s međunarodnim umjetnicima, audiovizualni je spektakl pod nazivom Indeepandance - autori: Vittorio Cosma, Masbedo i Aldo Nove - izveden u Milanu, Arena Civica, od 12. do 14. rujna 2008.
O glazbeno-plesnoj predstavi "0 IX III/XC-LX-XC"
iz teksta "Svjetlosna pravila igre" Jelene Mihelčić:
„U okviru 25. muzičkog biennalea Zagreb izveden je multimedijalni plesni performans naziva 0 IX III / XC-LX-XC autorice Katarine Đurđević, suosnivačice i umjetničke voditeljice Udruge profesionalnih plesnih umjetnika Puls. Radi se o svojevrsnoj prilagodbi predstave 093/90-60-90 premijerno izvedene prošle godine, jer se na prvi pogled radi o istom uratku, no jedini su zajednički elementi samo scenografija i naziv, koji je za ovu prigodu ispisan rimskim brojevima. Performans je za vrijeme Biennala izveden u predvorjima Kina Europa i Teatra &TD.
U skladu s posebno aktualnom temom 25. muzičkog biennala Umjetnost-Politka, performans ilustrira međuovisnost plesača i politike unutar koje djeluje. Izvođačice Katarina Đurđević i Tamara Curić ulaze u interakciju s instalacijom Igora Pauške, već viđenom u spomenutoj predstavi iz 2008, a radi se o kvadru čija je gornja ploha podijeljena na nekoliko kvadratnih polja. Dodir osvjetljava pojedino polje (u stilu glazbenog videa Billie Jean Michaela Jacksona), a instalacija je ujedno i jedini izvor svjetlosti. Zvučnu podlogu skladatelja Roberta Nappholza čini na licu mjesta izrađena mješavina zvukova odnosno šumova, koje stvaraju same izvođačice s ponegdje ubačenim citatima iz medija.
Kretanje izvođačica ograničeno je prostorom instalacije, ali je njime ujedno i potaknuto, jer one istražuju mogućnosti pokreta koje nametnuta im instalacija zapravo otvara. Tako maksimalno iskorištavaju pokret, primjerice unutar samo jednoga polja ili oko instalacije pa sve do kombinacija kretanja svim poljima. Uvijek postoji zadano pravilo, uzorak prema kojemu je dopušteno plesati. Tako je u jednom trenutku izvedbe kretanje izvođačica po poljima upravljano pravilima kretanja šahovskih figura. Pritom svaki izlazak iz polja ostaje nevidljiv, u mraku, a svaki pokušaj kretanja unutar polja dobiva svoj komadić svjetlosti.
Postavljeni okvir izvedbe performansa implicira ograničenja koja na plesnu umjetnost postavlja kulturna politika, ali je možda još zanimljivije kako izvedba na vrlo jednostavan način pokazuje mogućnosti prilagodbe ljudskog tijela na prostorna ograničenja, odnosno simbolički, mogućnosti prilagodbe čovjeka na nametnuta pravila igre i pronalaženje vlastitog mjesta pod suncem. Osim toga, ono što nastaje kao produkt i što nam se na ovaj način daje na uvid a inače je nedostupno, jest zvuk - proizvod plesa, odnosno reakcija plesačkog tijela koje je inače šutljivo. Nastaje koncert čiji su instrumenti plesačka tijela s vlastitim odgovorom na ograničenja.
Naslov performansa, kako objašnjava autorica, ključ je za razumijevanje njegove povezanosti s temom Biennala. "Razlog što je (naslov) u rimskim brojevima je to što u rimskom zapisu ne postoji broj 0 i tu sam napravila poveznicu s temom Umjetnost-Politika, jer koncept nule u umjetnosti isto tako nije prihvatljiv. Odnosno, umjetnost koliko god se trudi biti izvan politike, ne može biti jer ne može raditi u ništavilu, tj. u nuli. Brojevi 90-60-90 su mjere, kako znamo, savršene žene, koja u biti u stvarnosti ne postoji. Isto tako sve političke opcije predstavljaju se kao idealne dok ne postanu izabrane političke opcije i te se mjere tada mijenjaju." (iz intervjua s autorima objavljenog na internetskim stranicama Biennala)
Moje je pitanje je li moguće šum koji nastaje u komunikaciji zamijeniti dijalogom kojemu je cilj obostrano razumijevanje strana, u ovom slučaju plesa, ali i politike?“
(© Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 3. svibnja 2009.)
Nebitno
U nastavku programa 
