Prošlog tjedna, nakon dugotrajnog kompleksnog i nadasve kontroverznog
sudskog procesa koji je suvereno okupirao medijski prostor i plijenio pažnju cjelokupne domaće javnosti (njihove, ne naše), bivši tajvanski predsjednik
Chen Shui-bian osuđen je zbog korupcije (pronevjera, mito, pranje novca) na
doživotni zatvor i plaćanje kazne od nekih
6 milijuna dolara. Sud je utvrdio da je kriv jer je tijekom svoja dva četverogodišnja mandata na čelu države (2000.-2008.) prisvojio oko
15 milijuna američkih dolara. Stvarna je količina ukradenog/pronevjerenog novca zasigurno višestruko veća, ali sud mu je uspio dokazati samo navedeni iznos. Kao dodatni bonus, i njegova je žena, bivša gospođa predsjednikovica
Wu Shu-chen, također osuđena na doživotni boravak iza rešetaka (plus devet milijuna dolara kazne) zbog iste stvari, i to povrh godine dana zatvora koju je ranije dobila zbog krivokletstva vezanog uz isti slučaj. Naime, lagala je sudu ne bi li izvukla supruga, te je još i pomagala/nagovarala sina, kćerka i zeta da daju lažna svjedočenja, pa su i oni svi redom zbog toga dobili zatvorske kazne. Gospodin i gospođa Chen, kao i odvjetnički im tim najavljuju, kako i dolikuje,
žalbe na presude, što osigurava da će javnost još duuugo imati prilike uživati u pravnim eskapadama bivše prve obitelji.
Iako je sud bez sumnje utvrdio kako je Chen kriv za brojna nedjela koja mu se pripisuju, visina kazne koju je sudac odrezao njemu i njegovoj supruzi iznenadila je kako običnu javnost, tako i brojne upućene komentatore i analitičare, koji opravdano sumnjaju da se zapravo radi o
politički motiviranoj presudi. Chen je, naime, pripadnik opozicijske
Demokratske progresivne stranke i žestok zagovornik
neovisnosti Tajvana od Kine, te dio javnosti smatra kako mu se pakuje zbog političkih stavova. Ironično je što je on, kao prvi predsjednik u povijesti iz redova opozicije, najavio da će se žestoko boriti za iskorjenjivanje korupcije koja je uzela maha tijekom godina prijašnjeg jednopartijskog sustava, da bi na kraju najveći ulov u borbi protiv državnog kriminala bio baš on sam. Bez pretvaranja da razumijem grube crte (a kamoli fine nijanse) kompleksnih tajvansko-kineskih političkih odnosa i smicalica, sklon sam povjerovati kako je Chen dijelom doista
žrtva revanšizma utjecajnih političkih suparnika.
Ne mogu dokučiti što u ovom slučaju više iznenađuje: činjenica da je bivši predsjednik jedne države s demokratskim političkim uređenjem završio u
reštu do kraja života, ili to što si je uopće dozvolio dovesti se u poziciju da prima/traži mito, te što je bio uvjeren kako će se izvući bez posljedica. Valjda je dragi predsjednik razmišljao u stilu da je to što se prikazuje borcem protiv korupcije i nepravde dovoljno snažan repelent kojim će odagnati pravnu i moralnu odgovornost…
Svakom iole redovitijem čitatelju ove kolumne nije teško zaključiti u kojem će se smjeru ovaj tekst dalje razvijati. Da se država počne odgovorno ponašati prema svojim podanicima i da se takva sudska vlast i praksa (nedajbože!) nekim čudom počne primjenjivati
kod nas, trećina bi sabora i vlade, raznih hepova, hžova, hacova, dekanata, gruntovnica, te rodbine i prijatelja im završilo ili na liječenju u
Bosni i Hercegovini ili na izdržavanju dugotrajnih kazni u okviru potkapacitiranog
zatvorsko-preodgojnog sustava. Pa nek' ti procesi budu dijelom i politički motivirani, ali barem bi se riješili dijela nametnika.
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Nebitno
