No, zar bi mi na poziv iz Darde trebali otići bez liječnika i onda prepustiti spašavanje života medicinskim tehničarima, koji za to nisu kvalificirani. Stoga smo na to već upozorili i Minstarstvo zdravstva[/i], upozorava dr. Burić.]
|
Medicinski tehničari nisu kvalificirani za spašavanje života?! Umjesto laprdanja gluposti i širenja dezinformacija, gospodin bi mogao svoje vrijeme utrošiti na nešto korisnije.
Uopće neću govoriti o osječkoj hitnoj jer je situacija većini ljudi dobro poznata nego ću se osvrnuti na situaciju u, recimo, Zagrebu ili točnije, situaciju kakva bi trebala biti.
Visokoeducirane medicinske sestre i tehničari hitne medicinske pomoći osposobljeni su i OVLAŠTENI za pružanje ILS (Immediate Life Support), ALS (Advanced Life Support) i ITLS (International Trauma Life Support). Nažalost, samo putem tečaja jer im specijalizacije, kao ni liječnicima, nisu osigurane.
Nije potrebno debelo kliničko iskustvo ili brojni izlasci na terene s timom hitne medicinske pomoći da bi se vidjelo kako stvari uistinu izgledaju. Medicinske sestre i tehničari uz svoj posao, rade i posao liječnika za koji zbilja nisu ovlaštene. Recimo, kateterizaciju mokraćnog mjehura muškarca. Intravenoznu injekciju sestra, teorijski, smije davati samo uz prisustvo liječnika. Jeste li negdje vidjeli takav prizor? Sumnjam. Dapače, već su studenti sestrinstva i stažisti dobro pripremljeni za taj postupak i SAMOSTALNO ga obavljaju. Trebam li uopće spominjati usmeno ordiniranje terapije od strane liječnika? Osobno sam prisustvovala takvoj situaciji u hitnoj. Terapija je stažistici sa SSS ordinirana telefonom jer je tim bio na terenu. I ona ju je primijenila.
Članovi tima hitnog prijema naše bolnice često kažu da je osječka hitna samo transport. Ako im možemo vjerovati, neće se mnogo stvari promijeniti bez liječnika u kolima.
Ono što me ljuti je licemjerje. I gluposti izrečene prije nego se o njima uopće promislilo. Izjaviti da medicinski tehničari nisu obučeni i ovlašteni "spašavati živote"? I to jedan liječnik. Oprostila bih mu zbog toga što je liječnik jer oni i dalje sestre doživljavaju kao pomoćno osoblje i svoje služavke, ali gospodin Burić je završio srednju medicinsku školu. Trebao bi o tom zanimanju imati barem elementarna znanja.
Zbilja bih voljela čuti za što to točno medicinski tehničari nisu osposobljeni kad je pružanje hitne pomoći na terenu riječ. Trebali bi biti osposobljeni za gotovo sve osim ordiniranja terapije. Od basic life supporta do prekordijalnog udarca i upotrebe defibrilatora, izvođenja endotrahealne intubacije i primarnog zbrinjavanja pneumotoraksa.
Prema zakonima i pravilnicima, medicinski tehničar hitne pomoći ima puno manje ovlasti no što to imaju, recimo, paramedici u većini zemalja čija je hitna na taj način ustrojena. U praksi su stvari ipak drukčije.
U biti, njihov se posao razlikuje uglavnom samo kad je terapija u pitanju. Ovisno o jurisdikciji i propisima neke zemlje, paramedici su ovlašteni ordinirati i primjenjivati određene skupine lijekova. Recimo, analgetika, antiaritmika, sedativa, antipsihotika, bronhodilatatora, vazokonstriktora...I, eto, paramedici su ovlašteni za kirurški airway a nisam sigurna kako je to kod nas regulirano zakonom.
Koliko sam ja upoznata sa situacijom na terenu, jedino se po tome posao naših tehničara i sestara u hitnoj znatno razlikuje od posla paramedika. Teorijski ne ali govorim o praksi. Nebismo li trebali težiti takvom standardu?
Ne mogu vjerovati koliko daleko bahatost jedne struke može ići. I koliko se druga podcjenjuje i danas, u 21. stoljeću. Iako je sestrinska znanost tek u povojima, svakom bi čovjeku trebalo biti jasno koliku odgovornost to zanimanje nosi i koliko je važno sestrama omogućiti najviše razine školovanja.
Imala sam priliku, eto, studirati s budućim liječnicima. I, prije no što sam od te struke pobjegla glavom bez obzira, shvatila sam da sam duboko šokirana. Na cijeloj toj godini, možda je pet ljudi sve skupa bilo pismeno, a o općoj kulturi i odnosu prema pacijentima da ne govorim. I bili su itekako svjesni toga da neće imati američke plaće, ali su neki već tada znali da će ući u krug podmitljivih. Neki su, eto, već na prvoj godini bili napuhani, pohlepni i gramzivi. Tomu su nas i učili na prvoj godini fakulteta. Vaše buduće zanimanje je uzvišeno i cijenjeno. Jednom, kad završite, nitko vam neće biti ravan. I tako ih se najčešće doživljava, što je najtužnije u cijeloj priči. Student druge godine medicine koji tvrdi da se u slučaju moždane smrti ne mogu transplantirati organi će jednog dana biti autoritet i podcjenjivati druge struke i pacijente koje bi trebao liječiti.
I danas imam kontakt s nekima od njih. Jedna cura je izjavila da joj nije jasno kako ju je neki frajer odbio jer ipak će ona biti doktorica, a takvu priliku nitko ne bi volio propustiti. Hrpa njih je jednom prilikom, na opće zaprepaštenje ljudi izvan struke, nazivala gluhonijeme osobe "specijalcima" i "retardiranima". Neću ni spominjati kakav stav većina ima o psihijatrijskim bolesnicima. A eto, neki od njih su vjerojatno budući psihijatri.
Mislim da je krajnje vrijeme da se toj bahatosti stane na kraj. Ima divnih liječnika i divnih studenata medicine. No, ti koji su posvećeni svojoj struci neće govoriti ovakve gluposti i cilj će im biti dobrobit ljudskih života za koje su odgovorni.
Pitate se čemu ovoliki post i kakve to konkretne veze ima s temom? Ne radi se o veličanju sestara i pljuvanju po doktorima. Samo ih malo branim, zbog viših ciljeva.
Jer ovakve izjave samo šire paniku i produbljuju, već ionako duboko ukorijenjeno, nepovjerenje prema zdravstvenim djelatnicima svih profila.
Ne ljuti me više toliko podcjenjivanje zanimanja koje sam odabrala jer znam svoje razloge i ciljeve. Ljuti me uspoređivanje dva zanimanja koja su, iako na prvi pogled slična, u suštini vrlo različita. Iluzorno ih je usporedjivati jer svaka ima svoju tržišnu cijenu i način obračunavanja na istom... I ljuti me što si jedna struka dozvoljava da na razne načine koči razvitak druge.
Lakše je podcjenjivati, govoriti IZMIŠLJOTINE i širiti dezinformacije, umjesto omogućiti odgovarajuću edukaciju.
Lakše je laprdati, umjesto napraviti korisnu stvar. Ne govorim sad s aspekta budućeg zdravstvenog djelatnika, nego s aspekta mogućeg pacijenta ili člana obitelji unesrećene osobe. Nitko od nas se ne želi osjećati nesigurno.
Umjesto da svi radimo u cilju nekakvog zajedničkog interesa, potkopavamo jedni druge i širimo paniku. Jer, govoriti ljudima kako će ih odsad u kolima hitne pomoći čekati NEEDUCIRANI medicinski tehničari je upravo to - širenje panike.
Voljela bih čuti argumente. Zašto je bolje ostati na starom i ne mijenjati ništa (pita li tko ljude koliko su zadovoljni trenutnom situacijom što se tiče hitne?) umjesto omogućiti ISKUSNIM medicinskim sestrama i tehničarima dodatno obrazovanje i osposobljavanje, podići sve to skupa na jednu višu razinu?