Od osvajanja neovisnosti, u Republici Hrvatskoj se ustalila tradicija da na
predsjedničkim izborima sudjeluje skoro pa
svaki treći građanin, njegova zaova, njezina baba i njezina poluslijepa džukela. Činjenica da je već na samom početku kampanje uglavnom poznato tko će na kraju zasjesti u željenu fotelju na famoznom Pantovčaku, ne obeshrabruje kandidate da se velikim žarom i žustrinom bore za predsjedničku dužnost.
Kako i ne bi, kada su predsjednički izbori savršena
platforma za samo-promociju, guranje nekih svojih ideja ili poslovnih pothvata ili upozoravanje na stvari za koje se kandidat zalaže, ili koje mu, pak, idu na živce, pa to želi podijeliti s javnošću. Neki kandidati tome pristupaju ozbiljno, a neki (većina) se ponašaju prilično bedasto, pa narodu izbori uvijek donose dobru zabavu, te su kvalitetan izvor materijala za izradu pošalica.
Vladajući su za svog predsjednika kandidata nominirali Hebranga Juniora, pod uvjetom da liječnički pregled potvrdi da je zdrav i psihofizički spreman za obavljanje te dužnosti, što svi, osim onih koji su ga nominirali, znaju da nije slučaj. Običnom je čovjeku nemoguće shvatiti motivaciju odabira toliko u javnosti nepopularne i bremenite aferama osobe za natjecanje za takvu poziciju.
Hebrang ima šanse postati predsjednikom države proporcionalne šansama za preživljavanje tepsije samoborske krempite šanse na užem kolegiju trenutne Vlade (čitaj: Šuker i Čobanković). Oni koji ga guraju, valjda ohrabreni "
pobjedom" na lokalnim izborima, izgleda da smatraju kako je nacija dovoljno glupava da proguta baš svaki drek koji joj se servira, kad im je takvo serviranje već toliko puta ranije uspjelo. Ili to, ili su već toliko rezignirani da im uopće nije stalo do izbora i pobjede, što je ipak manje vjerojatno. Nakratko je u medijima plasirana informacija da vrh (
Šeki) ipak želi vidjeti Nadana 'pričam iz bačve' Vidoševića kao predsjednika, ali je premijerka takva nagađanja ocijenila zlonamjernim i precizno sasjekla u korijenu, što znači da ipak stoje iza kandidature nevjerojatnog Hebranga. Jedina gora opcija za predsjedničkog kandidata od njega koje se mogu domisliti jest uglađeni
Žužul, pardon,
Butt-head, ili pak neki od brojnih (i sve brojnijih) stranačkih dužnosnika i/ili simpatizera koji se trenutno spremaju, ili su već na putu u zatvor.
S druge strane, iz redova oporbe i nezavisnih, za kandidaturu se već predbilježio znatan broj poznatih i nepoznatih, što političara, što karijerista, te pokoji hohštapler. Javnost je nedavno bila načisto "
očarana" napetim transparentnim demokratskim unutarstranačkim izborima u SDP-u, na kojima je od dva kandidata za predsjedničku poziciju pobijedio onaj manje dosadan i njonjav, ime sam mu zaboravio. Ostali kandidati uključuju tragičara prethodnih izbora -
Mikšića, zatim nekog lika iz sindikata,
Vesnu Pusić,
Damira Kajina, mladog
Tuđmana, itd, itd...
Kako je, kako sam već naveo na startu, kandidiranje za predsjednika stara i česta hrvatska navada, ne vi me nimalo začudilo da, pored svih gore navedenih, za nekoliko dana saznamo za predsjedničke kandidature
Đapića i
Glavaša, starih prijatelja, tek toliko da dodatno podignu atmosferu i podsjete nas kako su još živi, te nasmiju građane i skrenu im misli s turobne stvarnosti. E, to bi bilo istinski neprocjenjivo.
Piše:
Oto Wilhelm
Nebitno
