Cjelokupni
politički establišment, a naročito onaj konzervativni ostao je šokiran i u čudu kada je prije nekoliko dana nemuštim priopćenje
guvernerica Aljaske Sarah Palin javnost izvijestila kako namjerava podnijeti ostavku na svoju dužnost, punih osamnaest mjeseci prije isteka mandata. Palin, do ne tako davno gotovo potpuno nepoznata izvan svoje Aljaske, kako u svojoj zemlji, tako i širom svijeta, naglo je dospjela u žižu interesa javnosti kao kandidat
Republikanske stranke za potpredsjednicu
Sjedinjenih Američkih Država. No, nakon nemilosrdne i iscrpljujuće kampanje (u kojoj se iskazala nekim, blago rečeno, osebujnim stavovima) i još nemilosrdnijeg republikanskog poraza na izborima, "hockey mom" Palin je jednakom brzinom pala u zaborav u međunarodnim okvirima. U Americi je i dalje ostala zanimljiva medijima (od kojih su joj se neki i prilično žestoko izrugivali), ako ni zbog čega drugoga, onda zbog raznih skandala i etičkih istraga i (pri)tužbi djelatnika kojima su ona i njezin ured u zadnje vrijeme izloženi, i koji su nju osobno i državu koštale gomilu novaca. Upravo je svoje pravne probleme Palin iznijela kao razlog svoje iznenadne ostavke, uz napomenu da se planira posvetiti politici na višoj, nacionalnoj razini, što je većina analitičara promptno protumačila kao njezinu najavu i namjeru da se kandidira za republikanskog kandidata za predsjednicu SAD na izborima
2012. godine, protiv svačijeg favorita
Baracka Obame. Ruku na srce, svatko tko se bude našao nasuprot Baracka ima, blago rečeno, mizerne šanse za uspjeh, ali je sigurno da bi populistica Palinova prošla daleko bolje od istrošenog veterana
McCaina.
Kao i sve što se radi u politici - ovaj njezin hazarderski potez se može pokazati jako dobrim ili jako lošim. Dobrim stoga što se rješava brojnih iscrpljujućih pravnih problema, te skida okove zahtjevnog guvernerskog posla u saveznoj državi koja, nakon što je okusila svjetla nacionalne političke pozornice, teško može zadovoljiti njezine političke apetite i ambicije. Imat će napretek vremena za lobiranje unutar stranke, prikupljanje donacija, razvijanje strategije, proučavanje protivnika i sve ostalo što političku kampanju čini kampanjom u Americi, dok će aktualni predsjednik imati pune ruke posla tekućim gorućim svjetskim i državnim problemima, kojih mu, nije teško predvidjeti, neće nedostajati tijekom cijelog mandata, a kako će morati povlačiti i nepopularne poteze, Palin će ih dobro znati iskoristiti u svoju korist.
S druge strane, neki birači bi vrlo lako mogli smatrati kako je njezina ostavka rezultat slabosti, nedostatka hrabrosti, upornosti i vještine za borbu s krizom i recesijom, koja, siguran sam, ni Aljasku nije zaobišla, što bi joj gadno smanjilo rejting koji uživa među konzervativnim glasačkim tijelom, čija je jedna od rijetkih preostalih uzdanica.
Kako god bilo, kako u svijetu, tako i kod nas ostavka postaje sve popularniji način političkog izričaja i pritiska. Iako u hrvatskom slučaju uopće nije jasno što se ostavkom željelo postići, je li se ona zapravo dogodila ili ne, koji su, i postoje li uopće razlozi za istu, te koliko će ona zapravo trajati. Predloživši
Hebranga kao stranačkog kandidata za predsjednika Republike (znajući da ovaj kandidaturu ne želi i neće prihvatiti), te namjestivši
Kosor za predsjednicu
Vlade (znajući da će ona do kraja uprskati ono što je on zamutio),
Sanader si je zapravo osigurao dva moguća časna pravca djelovanja nakon što pregrupira snage. Ili će se žrtvovati kandidaturom za predsjednika države, kad već nitko drugi iz stranke neće, ili će se u odsudnom trenutku pojaviti kao spasitelj gospodarstva i nacije, vadeći "asove" koje si je pospremio u rukav. Osim ukoliko ga njegovi namještenici (ili prijevremeni izbori) neugodno ne iznenade.
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Nebitno
