Nezadovoljni seljaci iz cijele Hrvatske stižu u Zagreb [Vijesti OSTV-a]

rođena u Osijeku je napisao/la: › A da mi njih pustimo da riješe unutarnje dugove?

He,he - ovo je baš dobra ideja! Preživljavaju nekako, kompenziraju, mijenjaju, lome, vrte...

Šalu na stranu, onaj primjer sa pšenicom na 5 jutara je tipičan za dobar dio polj.gospodarstava: 5 jutara je negdje oko 3 hektara (zaokruženo), a poznato je kako je prag rentabilnosti za pšenicu 200 hektara. U proizvodnji žitarica mogu opstati samo krupni proizvođači, ali te kulture zahtijevaju najmanje rada, znanja i ulaganja po jedinici površine. Krenut će nam onda kad shvatimo da se na 5 jutara ne može uzgajati pšenica i od toga živjeti cijelu godinu, nego se mogu uzgajati druge, radno i kapitalno intenzivnije kulture, na pr. voće, povrće, ljekovito bilje, cvijeće i sl. Samo, za ovakvu poljoprivredu potrebno je: znanje, poduzetnost, krediti, uređeno tržište, prometna infrastruktura, i puno toga drugog. Samo se moramo dogovoriti (mislim na državu, političke stranke, nadležna ministarstva, visokoškolske ustanove) kakvu viziju ove grane gospodarstva imamo i što od nje želimo napraviti. S druge strane, ljudi koji se bave poljoprivredom morat će biti prilagodljiviji, poduzetniji, stalno se dodatno educirati, i kao pravi poduzetnici stalno iznalaziti nove mogućnosti. Težak je to proces prilagodbe i neće ići bez potpore ministarstva, struke i političke volje.

A što da rade oni koji nemaju 200 hektara?
Nego mi ovdje razglabamo o problemima seljaka, a eto oni se posvađaše međusobno (ili su ih uspjeli posvađati po sistemu zavadi pa vladaj).

Vidi: nema i ne može svatko imati 200 hektara, ali rješenje je u uzgoju kultura koje se isplate na malom posjedu. Samo, za to treba puno više znanja, rada, pomoći u vidu poticaja, kredita i sl. Nije lako nijednom poduzetniku, pa ni poljoprivrednom... Poduzetništvo je izloženo vječitoj nemilosti surovog tržišta, pa tako i ovdje. Znam zašto to govorim jer poznajem nekoliko mladih poljoprivrednih poduzetnika koji su uspjeli jer su na vrijeme shvatili što proizvoditi. I opstaju - godinama. Jako puno rade, ali svaka čast!
No, teret ovoga leži i na institucijama države koje moraju pratiti bilo ove grane i intervenirati kad treba jer je poljoprivreda specifična u odnosu na druge djelatnosti i ne može opstati bez "uplitanja" države. Ne bi se smjele dozvoliti situacije kao što je ova s mljekarima i varanjem pri otkupu, uvozu jeftinijeg mlijeka iz okoline i sl. Poljoprivrednoj "mafiji" se treba stati na kraj. Žao mi je što uspješni poduzetnici - a još k tome i medijski likovi kao Mavrović nisu bolje iskoristili svoje pozicije.

Da samo što naši vrli stručnjaci iz područja ratarstva više vole obilaziti "veleposjednike" i njima dijeliti savjete (jer tu ima nešto sa strane i za njih), umjesto da obiđu baš ta manja gospodarstva i njih educiraju.
Neznanje je zaista problem, jer kada sam tom istom čovjeku predložila da na tih 5 jutara posadi lavandu, gledao me je kao da sam pala s Marsa. Nije mi vjerovao dok mu nisam donijela kontakt adrese s privrednicima koji se u Slavoniji već uspješno bave uzgojem lavande, pa čak i preradom.

To je tipična situacija - nema protoka informacija, sustavne edukacije, poticanja poduzetništva... U tom dijelu odgovornost snose institucije. Dati ljudima prave informacije u pravo vrijeme. Oni ne mogu znati za neke mogućnosti ako ih se ne informira o tome.

Baš kao što sam i predvidjela.. Otjeraše Mavrovića...

Podržavam seljake, ali nije ni drugima puno bolje. U biti mnogima je i gore, posebno onima koji rade za crkavicu od 2000 kuna. A nezaposlene, među kojima se i ja nalazim, neću ni spominjati, jer to je životarenje, tako da bi svi mogli u prosvjed, studenti, nezaposleni, seljaci, radnici, prosvjetari itd...

Fascinantno je kojom brzinom Sanader ušutka "vođe" sindikata, udruga...

hmmm... baš me zanima koliko će seljacima trebati da shvate kako ih je Sanki opet nasanjkao.

Sharon je napisao/la (Pogledaj post): › rođena u Osijeku je napisao/la: › A da mi njih pustimo da riješe unutarnje dugove? He,he - ovo je baš dobra ideja! Preživljavaju nekako, kompenziraju, mijenjaju, lome, vrte... Šalu na stranu, onaj primjer sa pšenicom na 5 jutara je tipičan za dobar dio polj.gospodarstava: 5 jutara je negdje oko 3 hektara (zaokruženo), a poznato je kako je prag rentabilnosti za pšenicu 200 hektara. U proizvodnji žitarica mogu opstati samo krupni proizvođači, ali te kulture zahtijevaju najmanje rada, znanja i ulaganja po jedinici površine. Krenut će nam onda kad shvatimo da se na 5 jutara ne može uzgajati pšenica i od toga živjeti cijelu godinu, nego se mogu uzgajati druge, radno i kapitalno intenzivnije kulture, na pr. voće, povrće, ljekovito bilje, cvijeće i sl. Samo, za ovakvu poljoprivredu potrebno je: znanje, poduzetnost, krediti, uređeno tržište, prometna infrastruktura, i puno toga drugog. Samo se moramo dogovoriti (mislim na državu, političke stranke, nadležna ministarstva, visokoškolske ustanove) kakvu viziju ove grane gospodarstva imamo i što od nje želimo napraviti. S druge strane, ljudi koji se bave poljoprivredom morat će biti prilagodljiviji, poduzetniji, stalno se dodatno educirati, i kao pravi poduzetnici stalno iznalaziti nove mogućnosti. Težak je to proces prilagodbe i neće ići bez potpore ministarstva, struke i političke volje.

Glupost! Možeš imati i milion hektara pod pšenicom i biti na gubitku ukoliko su ukupni troškovi veći od trenutne tržišne cijene, još neka te strefi da je slabo urodilo može te baciti u velike dugove ili čak u bankrot. u tom slučaju što više zemlje, veći gubitak.
npr. naša Vlada i ministar pankretič kao referentnu cijenu ističu onu na Budimpeštanskoj robnoj burzi ili čak na Njujorškoj, a desi se recimo da je pšenica obilno rodila u tim zemljama zbog čega je tržišna cijena mala,a u lijepoj njihovoj pšenica nije nikako urodila ili ju poharalo nevrijeme. i kako onda formirati otkupnu cijenu?
drugi par opanaka je što su u zemljama koje diktiraju cijenu pšenice i njenim najvećim proizvođačiam, poljoprivredne površine okrupnjene što kod nas nije slučaj i nikada neće ni biti s obzirom na veličinu Hrvatske i obradivih površina. tako npr. veliki farmeri u Americi, njih dva-tri obrađuju kolika je cijela Hrvatska.

Govoriš o tržišnim odnosima - koji u startu izbacuju male proizvođače žitarica. Dakle, one se ne mogu uzgajati na malim površinama i od toga živjeti. Zarada je premala i uz skupu tehnologiju/visoke troškove - nema smisla.
Tržišni rizici su nešto što prati svakog poduzetnika, biznismena ili kako već to nazovemo. To je druga priča.
Pokušavam predočiti problem velikog dijela naših polj.gospodarstava - usitnjenost posjeda, ne-poduzetnička klima i duh, starost stanovništva, odljev mlađih članova obitelji iz poljoprivrede... Popis je podugačak.

Ma nisi uopće shvatila što sam htio reći, a tupiš isto ono što u nas tupe svi redom od Vlade pa do zadnjeg koji bi stvari trebao promatrati na takav način, inače bivši boksač.

Poljoprivreda nije klasičan biznis i poljoprivrednog se proizvođaća ne može tretirati kao običnog poduzetnika i jednostavno ga samo tako prepustiti tržištu. Poljoprivreda je i grana od strateškog interesa i na toj razini je tretirana u Americi i u licemjernoj EU koja bi vrlo lako s obzirom na razvijenost ostalih grana i bogatstvo, mogla živjeti i bez poljoprivredne proizvodnje . No svi znademo da EU posebno štiti upravo svoje poljoprivrednike i da 50% EU proračuna se potroši upravo na razne subvencije i dotacije poljoprivredi.

U RH ima ca 120 000 OPG (obiteljskih polj. gospodarstava) što znači da na sebe veže min 500 000 duša koji od te djelatnosti žive. Uzeti im kruh i poslati ih na biro je puno skuplje nego pokriti razliku tržišne cijene (svjetske, koja je ujedno i dampinška) pšenice, mlijeka, mesa...i cijene koja tim ljudima omogućuje kakvu takvu zaradu i život dostojan čovjeka.

Ono što me posebno ljuti je diskriminirajući odnos koji naša Vlada, ali i sve Vlade do sada imaju spram poljoprivrednika i npr. brodograditelja.
Brodograditelji tako konstantno proizvode gubitke, a uredno im se izlazi u susret i saniraju njihovi dugovi. Kad bi proporcionalno udjelu u BDP koji ima poljoprivreda naspram brodogradnje, poljoprivredi pripalo toliko poticaja, uvjeren sam da bi svi problemi bili riješeni, i ne samo to, već bi nam se popravila i ukupna makroekonomska krvna slika.