Lokacija: zračna luka
Pleso. Vrijeme:
vjetar snage 4 bofora, s naznakama
kiše. Akteri:
Mato Bilonjić i
Josip Đakić. Funkcija: zastupnici 6. saziva
Hrvatskog sabora. Misija: put u
Prištinu. Kosa:
postojana. Putovnice:
istekle.
Mato Bilonjić (Derventa, 1961., brigadni general u mirovini, HDZ) i Josip Đakić (Pitomača, 1960., stručni radnik rudarsko-naftne struke, HDZ) trebali su jučer zrakoplovom otputovati u posjet Prištini u sklopu uglednog saborskog izaslanstva sastavljenog od uglednih članova
dvaju uglednih saborskih odbora - za informiranje, informatizaciju i medije (kojemu pripada cijenjeni g. Đakić), i lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (čiji je g. Bilonjić istaknuti član). Za pretpostaviti je (kako to već obično biva) da je cilj puta bio razmijeniti s kolegama iz kosovskog parlamenta iskustva i mišljenja o aktualnim temama koje muče dvije prijateljske države, zatim razgledanje prirodnih ljepota i samog grada, prigodni kulturno-umjetnički program, te kvalitetan
papak, dva. No, avaj, zbog nepredviđenog isticanja roka trajanja putovnica u zao čas dva su uvažena zastupnika pred sam ulazak u zrakoplov, narodski rečeno (unatoč zabrani pušenja u zatvorenim javnim prostorima), popušila, te su bili primorani pokunjeno se vratiti u svoje saborske urede.
Zlatko Kramarić, novopostavljeni hrvatski veleposlanik na
Kosovu, lakonski je i diplomatski komentirao njihov izostanak iz letjelice za Prištinu rekavši tek: "Čuo sam da su dvojica ostala na aerodromu." Kao da to i nije neki veliki problem.
Poseban štih ovoj poučnoj priči daje činjenica da je prizemljeni Mato Bilonjić trebao biti
vođa ovog saborskog izaslanstva (
auch!), te su samo vrhunska prisebnost, demokratska vještina i profesionalnost ostatka saborskog tima, koji je među sobom organizirao hitno glasovanje i odabrao
zamjenskog šefa izaslanstva, spasili cijelu misiju od propasti, a državu poštedjeli prvoklasnog diplomatskog skandala.
Da nije bilo ovog nemilog incidenta vjerojatno se za njih dvojicu nikada ne bi ni znalo izvan njihovih izbornih jedinica (ironično, u Đakićevu slučaju radi se o našoj,
IV. izbornoj jedinici…), te bi oni izvan fokusa javnosti lijepo još puno godina marljivo nastavili svoj predani rad na poslovima utvrđivanja i praćenja provođenja politike u području informiranja, pisanih i elektroničkih medija, te osnivanju, ukidanju, spajanju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Republike Hrvatske, ali nažalost, ne i Kosova…
Najzanimljivije od svega je što se dotični dvojac (u saborskim kuloarima ih već nazivaju
Duo Fantasticus Prishtinus) saborska kolegica
Vesna Pusić iz nekog neobičnog razloga našla pozvana
braniti (prilično nemušto i nevješto, rekao bih), i to tako što prebacuje krivnju za njihov propust na saborske službe: "Za takve tehničke stvari u Saboru bi trebala postojati služba. Kao što fakulteti imaju referade, tako bi i u Saboru od tih 300 ljudi netko trebao brinuti o putovanjima zastupnika. Mogli bi sada dizati dreku i prozivati ih da su neodgovorni, ali činjenica je da ova institucija ne funkcionira dobro i ne može se to prepuštati zastupnicima koji su više ili manje organizirani." Svašta, očigledno su dosta
manje organizirani.
I što sad iz toga čovjek može zaključiti? Kako možemo odgovornim saborskim zastupnicima povjeriti sudbinu svoje zemlje kada se istima (bez pomoći "referade") ne smije prepustiti čak niti
produživanje osobnih diplomatskih isprava kako bi službeno otputovali u inozemstvo? Postoji li negdje kakav popis stvari koje oni mogu samostalno obavljati i ima li on više od dvije stranice? Koliko puta su se ovakve, i još puno gluplje stvari dogodile, a da za javnost za njih nije saznala? Previše, uvjeren sam. Indikativno je što i nema nekog "dizanja dreke", te su ovu tragikomičnu vijest zasada prenijela samo
dva portala…
O uigranom tandemu Bilonjić-Đakić ćemo zbog ovoga sigurno još čuti, osjećam da su za njih predviđene velike stvari, to jest, da će ići na brojna službena putovanja (u
Bosnu i Hercegovinu, za koju ne treba putovnica - sigurno je sigurno), te da će im frizure uvijek biti postojane, a
stajling besprijekoran. U međuvremenu, nije na odmet prisjetiti se one
Grunfove: "Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi."
Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]
Nebitno
