Inkluzija: Ljubavlju i jednakošću bore se protiv predrasuda okoline

Život u zajednici u kojoj smo svi jednaki i uzajamno se brinemo jedni za druge te za okolinu u kojoj živimo, ono je što me u životu najviše ispunjava, riječi su dvadesetdvogodišnjeg Osječanina Stjepana Gulića, već tri godine člana osječke Udruge za promicanje inkluzije, odnosno Doma za samostalno stanovanje. Stjepan, kao i ostalih 34 korisnika svakodnevno, uz potporu voditelja, različitim aktivnostima nastoji radni dan učiniti što sličnijim onome prosječnog čovjeka te poslati poruku kako svi, neovisno o individualnim različitostima u snazi i sposobnostima imaju jednaku potrebu biti voljeni i osjećati pripadnost društvenoj zajednici. Prema riječima defektologinje Jelene Soudil-Prokopec, voditeljice programa zapošljavanja uz podršku pri osječkoj Udruzi za promicanje inkluzije, jedan od važnih načina poticanja razvoja društvenih, kao i vještina neovisnog življenja, su i svakodnevne radionice u Udruzi koje nude različite obrazovne i kreativne sadržaje korisnicima - odraslim osobama s različitim stupnjevima intelektualnih teškoća. Maštovitosti, otkriva Jelena, ne manjka ni jednom korisniku, pa u radionicama sudjeluju korisnici svih dobi - od najstarijeg Vladimira Lehnera, rođenog 1954., do najmlađe korisnice, 21-godišnje Kristine Brekalo.

- Osnovni je cilj radionica razvijanje vještina i znanja korisnika, od kojih se svaki nastoji u što većoj mjeri uključiti u kreativne aktivnosti poput slikanja na staklu, izrade mozaika, tapiserija, nakita... objasnila je Eva Venus, voditeljica radionica. Na svoje je radove ponosna i 47-godišnja Jadranka Moslavac, koja najradije izrađuje keramičke psiće i oslikava boce i ravnopravno sudjeluje u svakodnevnim kućanskim zaduženjima, poput čišćenja kupaonice te pranja posuđa. Naime, svaki od članova Udruge, osim u kreativnim radionicama, ima svoj "sektor" održavanja, pa tako netko čisti stolove i prostorije, netko dvorište, dok su drugi zaduženi za pranje posuđa ili cijepanje drva, a srijedom, kada je "škola kuhanja", sami pripremaju i ručak.

- Iznimno je važno ispuniti im dan i dati mu smisao te učiniti da se osjećaju korisnim članovima društva, a to se postiže individualnim pristupom svakome od njih, zaključila je Jelena Soudil-Prokopec.

U devet osječkih stambenih zajednica Doma prema riječima Vlaste Škorak, organizacijske voditeljice, trenutačno živi 35 korisnika, a "cimere" biraju sami.

- Stanari se razlikuju i po spolu i po dobi, a uglavnom sami biraju tko će s kim živjeti, objašnjava Škorak dodajući kako kućanstvo vode gotovo potpuno samostalno, tek uz malu pomoć asistentica-kućanica. Gotovo svakodnevno idu u šetnju, vožnju biciklom, kino ili kazalište.

- Petnaest je korisnika i u radnom odnosu, u sklopu projekta zapošljavanja uz podršku, napomenula je Škorak.

Piše: Biljana Božić/Glas-Slavonije.hr
Foto: Cacan/arhiva 031

svaka im čast...viđam neke od njih u donjogradskom DM-rade kao ispomoći i slažu proizvode i vidi se na njima kako su zadovoljni što mogu barem u jednom segmentu biti kao i svi ostali...raditi i biti društveno korisni građani koji se bore ne želeći da ih itko žali....svaka čast i osobama koje im pomažu!

Svaka čast onima koji im pomažu. Mislim kako bi takve trebalo poticati i nagrađivati jer je riječ o populaciji za koju se društvo mora dodatno pobrinuti. Ne bi ih smjelo prepustiti stihiji (kako je to najčešće do sad bio slučaj), to su mladi ljudi kojima treba prilika u životu. Čula sam svakakvih priča kako su neki mladi ljudi završavali nakon izlaska iz doma za nezbrinutu djecu... To se ne bi smjelo događati.

Sharon, ovdje je riječ o osobama s intelektualnim teškoćama (ono za što se nekada koristio naziv "mentalna retardacija" ) koje (više) ne žive u obiteljima, nego zajedno sa osobama sličnim sebi. Imaju domaćice koje im pomažu, a i neki stanovi (mislim da ne svi, ali možda griješim) imaju i domaćicu koja je s njima noću.

Više o tome imaš na http://www.inkluzija.hr/

Osobno, mislim kako je to zaista fantastično. Mnogi od tih ljudi nemaju obitelj, živjeli su kojegdje, sami ili u domovima za stare ili psihički oboljele ili sl. A i oni koji imaju obitelj, što će biti s njima kada im članovi obitelji umru?

Zato je inkluzija zaista odlčna stvar i mislim da se treba i dalje širiti. Nažalost, previše je osoba koje bi u nekom vremenskom periodu mogle postati korisnici inkluzije.

A inače, mislim da jej avnost premalo upoznata, a još manje senzibilizirana s osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim potrebama. Treba o tome što više pisati i govoriti i poduprijeti one koji im pomažu.

Tako da, svima u inkluziji svaka čast, dala bih im ogromne plaće jer je to zaista težak posao.

Moj je bratic korisnik i mogu reci da se preporodio otkad je presao kod njih. Totalno je ponosan na svoju novonaucenu samostalnost (barem on ima takav dojam) i jako sretan u drustvu svojih prijatelja.

Nandino je napisao/la (Pogledaj post): › Život u zajednici u kojoj smo svi jednaki i uzajamno se brinemo jedni za druge te za okolinu u kojoj živimo, ono je što me u životu najviše ispunjava, riječi su dvadesetdvogodišnjeg Osječanina Stjepana Gulića, već tri godine člana osječke Udruge za promicanje inkluzije, odnosno Doma za samostalno stanovanje. Piše: Biljana Božić/Glas-Slavonije.hr Foto: Cacan/arhiva 031

Osobno poznam Stjepana i dečko je uistinu vrijedan i trudi se biti ravnopravan član društva. Slična situacija je i sa njegovim kolegama, stoga im svi trebamo zajedno pomoći.

MacaPapucharica je napisao/la: › Sharon, ovdje je riječ o osobama s intelektualnim teškoćama (ono za što se nekada koristio naziv "mentalna retardacija" ) koje (više) ne žive u obiteljima, nego zajedno sa osobama sličnim sebi. Imaju domaćice koje im pomažu, a i neki stanovi (mislim da ne svi, ali možda griješim) imaju i domaćicu koja je s njima noću.

Sorry, pomiješala sam to sa štićenicima domova za nezbrinutu djecu koji s 18 godina moraju napustiti dom. Na njih sam mislila jer sam čula strašne priče o tome kako su neki završili - užasne tragedije... Moja greška, ali nema veze - treba i njih spominjati gdje god se može jer ovaj svijet je stvarno pun užasa!
Kad smo već kod toga - što je bilo s ono dvoje mladih o kojima se pisalo na forumu prije par mjeseci?
Što se tiče osoba s mentalnom retardacijom - mislim da je najviše što se može napraviti za čovjeka - učiniti ga samostalnim koliko god on to može. U svakom slučaju - za pozdraviti je napore ljudi koji im pomažu. Kad bolje razmislim - nisam nikad razmišljala o tom problemu, a trebao bi svatko pokušati zamisliti kako je to teško... Uostalom, znam barem troje ljudi koji nisu mentalno retardirani ali su tragikomično nesamostalni u životu; kudikamo više od spomenutih.