Iz romana AZ progovaraju carica Teodora, Konstantin Filozof, knez Mutimir...

Spisateljica Jasna Horvat je u svom novom romanu Az nastojala osvijetliti život i likove apostola staroslavenske jezične liturgije i pismenosti – sv. Ćirila (Konstantina Solunjanina) i sv. Metoda, kao i proces oblikovanja glagoljskog pisma. Pored toga autorica (koja je po struci profesorica statistike) je tijekom romana, posebice u zadnjem poglavlju, ušla i u odgonetavanje konstrukcijske i simboličko-semantičke strukture samog glagoljskog pisma. Poticaj za vlastitu razradu simboličkog značenja glagoljičkih slova potaknut je knjigom Marice Čunčić: Izvori hrvatske pisane riječi, Školska knjiga, Zagreb, 2003. (str. 93-108), a povezanost između sheme glagoljičkih znakova i njihovih veza s igrom mlin, preuzeta je iz radova Frane Para Glagoljska početnica, Naklada Benja, Rijeka, 1995. i Četiri glasnika radosne vijesti Konstantina Filozofa, «Slovo» sv. 56-57, Zagreb, 2008.; str. 421-438

Po žanrovskoj pripadnosti roman možemo uvrstiti u povijesni tip romana, te je u svrhu autentičnog ocrtavanja životopisa sv. Ćirila i Metoda i sveukupnog povijesnog razdoblja iz druge polovice 9. stoljeća, autorica proučila opsežnu povijesnu i hagiografsku literaturu. U nizu knjiga preko kojih je prikupljena povijesna građa za roman, autorica posebno ističe sljedeće naslove:
1. Badiou, Alain: Sveti Pavao, utemeljenje univerzalizma, Ljevak, Zagreb, 2006.
2. Badurina, Anđelko: Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
3. Botica, Stipe: Biblija i hrvatska kulturna tradicija, Zagreb, 1995.
4. Bratulić, Josip: Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela / preveo i protumačio Josip Bratulić, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998.
5. Crnković, Nikola: Hrvati za narodnih vladara, Matica hrvatska – Novalja, Novalja, 2007.
6. Damjanović, Stjepan: Slovo iskona, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 94.
7. Deželić, Velimir Sin: Sofiju odabra, Izdanje Hrv. književ. društva sv. Jeronima u Zagrebu, Zagreb, 1927.
8. Grivec, Franc: Sveti Ćiril i Metod, slavenski blagovjesnici, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.
9. Hamm, Josip: Čitanka starocrkvenoslavenskog jezika s rječnikom, Zagreb, 1947.,
10. Hall, James: Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
11. Hamvas, Bela: Kršćanstvo, Scientia Sacra II, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
12. Jurišić, Blaž: Nacrt hrvatske slovnice, Matica hrvatska, 1992. (pretisak izdanja iz 1944.)
13. Koestler Arthur: Kazari – 13. židovsko pleme?, MISL, Zagreb, 2000.
14. Mažuranić, Vladimir: Gebalim, Kolo, Matica hrvatska, 1927.
15. Nazor, Anica: Knjiga o hrvatskoj glagoljici „Ja slovo znajući govorim“, Erasmus, zagreb 2008.
16. Ostrogorski, Georgije: Povijest Bizanta 324-1453; Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.
17. Radić, Radivoj: Carigrad, priče sa Bosfora; Beograd, 2007.
18. Runje, Petar: O knjigama hrvatskih glagoljaša, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.
19. Sambunjak, Slavomir: Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskoga, hipoteza o postanku i značenju glagoljice, Demetra, Zagreb, 1998.
20. Shure, Eduard: Veliki posvećenici, CID-NOVA, ZAGREB, 2001.
21. Sveti Teodor Studit: Pisma monahinjama, Symposion, Split, 1991.
22. Tandarić, Josip Leonard: Hrvatsko glagoljska liturgijska književnost, raprave i prinosi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
23. Tenšek, Tomislav Zdenko: Asketsko-monaška duhovnost otačkog razdoblja, Počeci i razvoj kršćanskog asketizma i monaštva do sv. Benedikta, Kršćanska sadašnjost,Zagreb, 2003.
24. Žubrinić, Darko: Hrvatska glagoljica, biti pismen – biti svoj, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1996.
25. Tina Germ: Simbolika brojeva, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

Međutim, da bi pored povijesne faktografije roman zadobio svoju bitnu, intrigantnu i privlačnu beletrističku auru, Jasna Horvat je pripovjedno ušla i u otvoreno područje romaneskne imaginacije, te je razvojem fabulativnog događanja, prelomljenog u narativnim pričama likova i psihološkom karakterizacijom tih likova, nastojala pretpostaviti i predočiti moguće ljudske emotivne međuodnose i posljedice koje proizlaze iz značajki njihovih postupaka, osjećaja i težnji.

Uvijek je teška, složena i riskantna odluka napisati knjigu kojoj su glavni likovi sveci. Ujedno sveta braća su za našu kulturnu povijest začetnici čitavog višestoljetnog niza staroslavenske i potom starohrvatske srednjovjekovne književnosti, koja je upravo na hrvatskom području razvila tropismenost i specifično polifono kulturno tlo otvoreno transliterarnim i transmisijskim književnim strujanjima na razmeđi Istoka i Zapada. Pri tako složenom književnom zadatku uvijek je opasnost da glavni likovi zadobiju karakteristike hagiografskih hvalospjeva i da nam ostanu daleki i plošni unutar njihove idealizacije. Osim toga, svaki povijesno-hagiografski ili književno-legendarni prikaz, pa i onaj oblikovan faktografski najizvornije, uvijek je samo selekcija, individualna piščeva vizija i autorski odraz jedne iznimne, uzorite i čovjeku dokraja nesagledive sudbine sveca. Nasuprot tome postoji i književni izazov da se pokušaju dokučiti, približiti i shvatiti takve iznimne, nadarene i Božjim nadahnućem posve obuzete osobe.

U romanu je predstavljen lik sv. Ćirila – Konstantina Filozofa u njegovoj posebnosti, posvećenosti svijetu znanosti i duhovnosti, u njegovoj zanesenosti i uzlebdjelosti iznad prioriteta svjetovnog života. Ali on je također ocrtan i u onim situacijama, kad je autorica snagom svoje iskustvene percepcije i imaginacije prikazala i pojedine svečeve sasvim oprečne trenutke, bliske i prepoznatljive unutar običnog ljudskog života. Ipak, da bi naglasila nemogućnost definitivne rekonstrukcije svečeva života, Jasna Horvat je strukturirala posebnu kompozicijsku podjelu romana.

Pripovijedanje unutar romana teče u nekoliko različitih, zasebnih, a opet međusobno povezanih priča, koje svaka kroz prizmu svojeg lica – pripovjedača obrađuju životnu putanju sv. Ćirila i Metoda. Zadnje poglavlje na pripovjedno statični, isključivo analitički način ulazi u odnos oblikotvnornosti i značenja glagoljičkih slova i ono je namijenjeno najzahtjevnijem čitateljstvu, koje ima motivaciju udubljivanja u matematičko-geometrijsku kombinatoriku i simboličko-mističnu analizu slova. No iako izuzeto od radnje, posljednje poglavlje na apstraktno-mističan način želi ući u tajnu razmišljanja sv. Ćirila, i ono ulazi u idejno shvaćanje Ćirilove redakcije glagoljskih slova, te se u njemu dotiču, obrazlažu i naslućuju polisemantička težišta glagoljičke izražajnosti.

Prvu priču o životu i djelovanju sv. Ćirila saznajemo iz pripovjedne vizure njegova brata sv. Metoda, koji ga prati u odrastanju, sazrijevanju i misijama i za kojeg bismo opravdano mogli smatrati da ga najbolje poznaje i razumije. Ipak, već sam početak Metodove realistički oblikovane priče započinje sumnjom u vjerodostojnost prikaza ljudske duševne punine: ”Sebi ne vjerujem. Ne vjerujem ni svome bratu Konstantinu Solunjaninu.” Usprkos svojoj odanosti prema bratu, Metodova priča pokazuje njihovu karakternu raličitost: Ćiril je opisan kao potpuni zanesenjak, obuzet u cjelini vjerom, znanošću i filozofskim promišljanjem transcendentalnosti. Njegova vizija imaginarnog lika Sofije (ujedno simbol Mudrosti Očeve – Krista), njegova je životna vodilja. Lik Metoda karakterizira također odanost svom svećeničkom poslanju, ali on polazi u svojem rezoniranju od okolnosti životnog realiteta, teži oštroumnom, racionalnom promatranju stvarnosti i ima snažniji dar povezivanja realnih činjenica zbilje s izvršavanjem svojih misionarskih ciljeva. Metodova realistično-kritična pripovjedna pozicija pruža priči uvjerljivost, dojam objektivnosti u kojem se ističu Ćirilove vrline, ali i neprotumačive osobitosti naravi, a povrh svega uvijek je obuhvaćeno snažno samokritično saznanje pripovjedača: “Svaka biografija je neistina.. -Za života smo slabovidni.”

Fabulativno najizazovnija i najzanimljivija je priča pripovjedana iz usta lika carice Teodore, koja je nakon 856. zbačena s prijestolja i zatočena s kćerima u manastiru Gastriju. U toj priči se kroz subjektivno proživljena, emotivna sjećanja iznosi strahovita sudbina jedne fascinantne, obrazovane, dominantne i inteligentne žene – carice Teodore, ali se u strasti nerijetko i oprečnih osjećaja prelama i uloga sv. Ćirila u njenom usponu, obratu i nesretnom udesu. Pod okriljem emocija, u ovoj priči pronalazimo najviše nesputanog zamišljaja Jasne Horvat, njezinog uživljavanja i oživljavanja Teodorine situacije, ali usporedo uočavamo jedan neuvijeni prikaz surovosti života na dvoru, te naličja beskompromisne borbe za vlast u amoralnosti i sutonu bizantskog carstva. U Teodorinoj priči pronalazimo diskurs memoarske retrospektive, ali i unutarnjeg doživljenog govora kroz koji upoznajemo njezine unutarnje dileme o vraćanju svog položaja, o spašavanju prognanih kćeri i posrnulog sina. U toj subjektivno obojenoj naraciji pripovjednog lika, lik Ćirila izdiže se kao Teodorina duhovna vertikala, a istovremeno i kao nekontrolirani izljev strasti: carica Konstantina-Ćirila zamišlja kao svojeg istoimenog umrlog sina, kao svoje duhovno dijete koje je profilirala i odgajala, a istovremeno doživljava ga i na erotski način kao posljednju ljubav svoje dokraja neiživljene ženskosti. Teodorin lik psihološki je uvjerljivo prikazan u skali različitih reagiranja, prikazan je u stanju racionalne usredotočenosti, drugi tren u očaju i emotivnoj labilnosti, a potom u sjećanjima i halucinantnim dijalozima s umrlim mužem. Takvim pripovjednim postupkom dobivamo jednu izmaštanu, ali vjerodostojnu mogućnost sagledavanja lika carice Teodore, te ljudskih strasti i borbe za opstanak u nemirnim vremenima vladalačkih previranja u Carigradu.

Nakon Teodorine priče, lik sv. Ćirila i Metoda prelama se i u priči ostarjelog rimskog znanstvenika Anastazija Bibliotekara i mladog kroničara đakona Ivana – tajnika biskupa Gaudericha, čiji će ujedinjen povijesno-istraživački rad rezultirati povijesno-legendarnim spisom, poznatim kao Italska (Kersonska) legenda. U ovoj priči, nadopunjuju se povijesni podaci i fragmenti Metodovih pisama. Ali kroz vješto i oprezno iznošenje komentara o povijesnim podacima, kojima Anastazije Bibliotekar podučava đakona Ivana sagledavanju i tumačenju povijesti, zapažamo i jednu novu komponentu. Pripovijedanje Anastazija Bibliotekara na diskretan način pokazuje kako društveni i crkveni položaji i životna ideološko-politička opredjeljenja samih kroničara u velikoj mjeri određuju viđenje i tumačenje Ćirilove misije, te zapravo svakog povijesnog doba. Dok hrvatski knezovi s oduševljenjem prihvaćaju ćirilo-metodsku misiju, jer ona pridonosi njihovoj kulturnoj važnosti, državnopolitičkoj posebnosti i nezavisnosti, pojedini pripadnici liturgijskog jezika latinske crkve, kao i zastupnici Venecije ne promatraju s odobravanjem niti misiju, niti jačanje hrvatske državnosti. Cjelokupno autoričino pripovjedno viđenje želi posvijestiti misao kako je povijest nerijetko jedna vrlo labilna masa protumačivih podataka, koju pišu pobjednici, i u većoj je ili ponekad manjoj zavisnosti od političko- ideoloških uvjerenja ljudi koji je pišu. Iz tog razloga, uz podatke o ćirilometodskoj misiji umetnuti su i biografsko-povjesni podaci o samim povjesničarima, te se tim postupkom upotpunjuje nemirna i zapravo jednostrano neprotumačiva reljefnost povijesne slike 9. st. Takvo saznanje o pojednostavljenosti složene i disharmonične povijesne scene prenosi mladom đakonu Anastazije Bibliotekar: ”I nama ljudima, kao i Mjesecu nisu osvijetljeni svi dijelovi naših pojavnosti.”

Neposredno nakon završetka Anastazijeve priče ulazimo u četvrtu kratku, ali za naše podneblje važnu priču o širenju iste Italske ili Kersonske legende, koju 895. godine na Uzdolju kod Knina čita hrvatski svećenik glagoljaš Žitelj u prisutnosti hrvatskog kneza Mutimira. S tom epizodom Jasna Horvat naglašava važnost i životnost cjelokupne ćirilometodske misije i glagoljičkog pisma na našem tlu, na kojem su postavljeni temelji specifičnom razvoju hrvatske kulture i književosti kroz stoljeća. Pored toga, ostaje otvoreno pitanje da li su glagoljska slova možda i prije ćirilometodske misije postojala na našem tlu, a Konstantin Ćiril im je samo pružio definitivnu redakciju.

Iako bismo mogli zaključiti da tradicionalni beletristički fabulativni tijek romana završava s likom kneza Mutimira i njegova sina – budućeg hrvatskog kralja Tomislava, u knjizi pronalazimo još jednu daljnju smjernicu. Zadnji dio 4. poglavlja, kao i pripovjedni Intermezzo (s pojavljivanjem lika same autorice unutar romana) usmjeravaju pozornost čitatelja na završno peto poglavlje koje izlazi iz okvira beletristike i uvodi nas u drugačiji diskurzivni iskaz u kojem se isprepleće stručno geometrijsko-aritmetičko tumačenje konstrukcijskog oblika glagoljice sa simbolično-mističnim sagledavanjem višeznačnosti slova. S takvim neuobičajenim finaliziranjem romana autorica se želi upustiti u jednu višu razinu osmišljavanja i odgonetanja višestrukog značenja i namjene glagoljskog pisma, kao koda u kojem se skrivaju pradavna mudroslovna učenja, određene više zakonitosti egzistencije i tajna bit naše kulture.

Možemo zaključiti da je Jasna Horvat strukturirala originalno sučeljavanje i nadopunjavanje povijesnog romana, izazovne beletrističke priče, umetnute sumnje u jednostavno otčitavanje povijesne i ljudske sudbine i iskaza stručno-simboličnog razlaganja kojim se postmodernistički prodire u samu mikrostrukturu jezika – u strukturu slova i time je stvorila zanimljivo djelo s više razina iskaza.
Roman će zbog svoje višeslojnosti biti privlačan različitim čitalačkim skupinama: studentima iz obrazovnih razloga, poklonicima povijesti, ali i ljubiteljima analiziranja ljudskih strasti, a u petoj razini namijenjen je filozofima, aritmetičarima, semantičarima, misticima i svim zaljubljenicima pradavnog hrvatskog pisma – glagoljice.